NVO Croatia Libertas za ratne zločine prijavila Lagumdžiju, Komšića i Izetbegovića
Četvrtak, 28 Travanj 2011 11:22   
 
 

GT-2E56C54-11

28. travnja 2011.

 

TUŽITELJSTVO BOSNE I HERCEGOVINE

                                                      ODJEL II. ZA RATNE ZLOČINE

 

 

 

Temeljem domaćih i međunarodnih zakona o kaznenim djelima ratnih zločina te sukladno preporukama Međunarodnog tribunala za ratne zločine (ICTY) prema kojima djela ratnih zločina ne zastarijevaju, nakon sprovedene istrage NVO Croatia Libertas, sukladno mandatu i važećim zakonima, nakon neosporno utvrđenog činjeničnog stanja i stavljanjem istih i okolnosti izvan svake razumne sumnje, zbog počinjenih teških kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv civilnog stanovništva, protupravnog zatvaranja civila, genocida, nehumanog postupanja, počinjenih u razdoblju između 1991. i 1995. godine, nadležnom Državnom tužiteljstvu BiH dostavljamo

 

KAZNENA PRIJAVA za RATNE ZLOČINE

 

1. Zlatko (Salko) Lagumdžija, rođen  26. prosinca 1955. godine u Sarajevu.

Obavljao je funkcije predsjednika i potpredsjednika Vlade Republike BiH od 1992. do 1993. godine. Predsjednik SDP-a BiH.

 

2. Bakir (Alija) Izetbegović, rođen 28. lipnja 1956. godine u Sarajevu. Trenutno član Predsjedništva BiH. Tijekom rata bio angažovan kao osobni tajnik svog oca Alije Izetbegovića, predsjednika Predsjedništva Republike BiH. Od 1992. do 2003. godine bio je član Kantonalnog odbora SDA Sarajevo. Obnašao je niz visokih stranačkih dužnosti, uključujući i funkciju potpredsjednika SDA od 2003. do 2009. godine.

 

3. Željko Komšić, rođen 20. siječnja 1964. Po zanimanju političar, trenutno član Predsjedništva BiH. Priključio se Armiji RBiH, gdje se istakao u vojnim zadacima za šta je dobio najveće vojno odlikovanje Armije RBiH.

 

4. Haris Silajdžić, političar. Rođen 1. listopada 1945. godine u Sarajevu. Obavljao je dužnost ministra vanjskih poslova u Vladi Republike Bosne i Hercegovine (1990.-1993.), bio Premijer Vlade RBiH (1993-95.) Kao član Stranke demokratske akcije bio je premijer Republike Bosne i Hercegovine za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini.

 

SELMO CIKOTIĆ, Zapovjednik OG Zapad Armije RBiH

DŽEVAD MLAĆO, ratni općinski načelnik Bugojna

MUSTAFA ef. CERIĆ, visoki vjerski dužnosnik

NEZIM ef. HALILOVIĆ, zv. Muderis, Zapov. 4. muslim. brigade

ENVER HADŽIHASANOVIĆ, general Armije RBiH

RASIM DELIĆ, general Armije RBiH

AMIR KUBURA, general Armije RBiH

BAKIR ALISPAHIĆ, Ministar MUP-a RBiH

DRAGAN VIKIĆ, Zapovjednik Specijalne policije RBiH

ZULFIKAR ALIŠPAGO, zv. Zuka, zap. Spec. postrojbi

ABU HARIS, Zapovjednik Odreda El Mudžahid

ABU MALI, Dozap. Odreda El Mudžahid

HUSEM, Vojnik El Mudžahid, Egipat

EJMEN, Vojnik El Mudžahid, Sirija

ABDU RAHMAN, Vojnik El Mudžahid, Yemen

ABU HASAN, Vojnik El Mudžahid, Saudijska Arabija

ABU HIŠAN, Vojnik El Mudžahid, Alžir

MITHAT CEROVAC, zap. Spec. Postrojbi

ESAD RAMIĆ, časnik Armije RBiH

HASO HAKALOVIĆ, zapovjednik u Armiji RBiH

JUSUF HADŽAJLIJA, zv. Homeini, zapovjednik ArmijeRBiH

JASMIN GUSKA, zapovjednik MUP-a RBiH

MITHAT PIRKIĆ, zv. Mitke, zapovjednik u Armiji RBiH

EDHEM BADŽAK, novinar

DURAČIĆ MIRALEM, zv. Dura

IZET SELIMOVIĆ, Dozapovjednik policije RBiH

SENAD DAUTOVIĆ, časnik Armije RBiH

NEZIR KAZIĆ, zapovjednik 9. brdske brigade ARBiH

VEHBIJA KARIĆ, zapovjednik ARBiH

NIHAD BOJADŽIĆ, Zapovjednik ARBiH

NISVET GASALO, vojnik Armije RBiH

MUSAJP KUKAVICA, vojnik Armije RBiH

ENES HANDŽIĆ, vojnik Armije RBiH

TAHIR GRANIĆ, vojnik Armije RBiH

ESAD NERADIN, časnik Armije RBiH

ZEJNIL ANDRIĆ, policajac MUP RBiH

FIKRET HASIĆ, Zapovjednik Specijalnih snaga „Grobari"

OMER HASIĆ, specijalac postrojbe „Grobari"

EMIR KOVAČIĆ, vojnik ARBiH

SEID PADALOVIĆ, časnik Armije RBiH

MRAVOVIĆ MUHAREM, zv. Mrav, vojnik ARBiH

SEID HAKALOVIĆ, vojnik ARBiH

SANELA VARIŠČIĆ, vojnikinja ARBiH

SAMIR KRESO, vojnik ARBiH

ZUKIĆ EDIN,, vojnik ARBiH

EMIR NAZDRAJIĆ, vojnik ARBiH

EDIN ZUKIĆ, vojnik ARBiH

SALKO PERVAN, vojnik ARBiH

LUTVIJA DURAKOVIĆ, vojnik ARBiH

HUSO SIRKO, vojnik ARBiH

EDIN OMANOVIĆ, vojnik ARBiH

SEAD MACIĆ, vojnik ARBiH

ESAD MACIĆ, vojnik ARBiH

RIFAT SKORUPAN, vojnik ARBiH

MIRSAD VRCE, vojnik ARBiH

MUMIN NAZDRAJIĆ, vojnik ARBiH

GALIB PERVAN, vojnik ARBiH

EKREM ŠIŠIĆ, vojnik ARBiH

FAHRUDIN DELIĆ, vojnik ARBiH

HAJRUDIN DELIĆ, vojnik ARBiH

JASMIN ISIĆ, vojnik ARBiH

MENSUR PIJANIĆ, vojnik ARBiH

BESIM (ŠUKRIJA) PERENDA, vojnik ARBiH

NESIB TALIĆ, vojnik ARBiH

VEHID DIZDAREVIĆ, vojnik ARBiH

FARUK AVDIĆ, vojnik ARBiH

HAJDAR PAŠANOVIĆ, vojnik ARBiH

JUSUF KARALIĆ, vojnik ARBiH

NAŠID DELABIĆ, vojnik ARBiH

SMAJO OSMANOVIĆ, vojnik ARBiH

SAHUDIN SARAJLIĆ, vojnik ARBiH

FUAD KARALIĆ, vojnik ARBiH

NESIB DRAGILOVIĆ, vojnik ARBiH

HAJRUDIN DULAN, vojnik ARBiH

SEJO OSMANOVIĆ, vojnik ARBiH

Emir Efendija MAHMUTEFENDIJA KARALIĆ, vojnik ARBiH

JUSUF ŠETA, Upravnik logora u Zenici

ŠERIF PATKOVIĆ, vojnik ARBiH

OMANOVIĆ MIRALEM, zv. Alaga, vojnik ARBiH

NISVET JAHIĆ, vojnik ARBiH

FUAD BARUČIJA, vojnik ARBiH

GANIJA HALID, Zapovjednik MUP-a RBiH

KEČO SELVER, policajac MUP-a RBiH

JAHIĆ SMAJE, vojnik ARBiH

RAMIĆ NIHAD, vojnik ARBiH

ŽILIĆ FADIL, vojnik ARBiH

 

ZRNO FUAD, zv. Fudo, vojnik ARBiH

ZRNO NIJAZ, vojnik ARBiH

IMAMOVIĆ ŠEMSO, vojnik ARBiH

RAMIĆ BEHAIJA, vojnik ARBiH

HASIĆ KANIJA, vojnik ARBiH

NEIMARLIJA RIFET, vojnik ARBiH

BRKAN IBRAHIM, vojnik ARBiH

MUSTAJBEGOVIĆ AKIF, zv. Pegac, vojnik ARBiH

MIRSAD ĆUPINA, Upravnik koncentracijskog logora

SLOBODAN MARIĆ, vojnik ARBiH

PREDRAG AJKIĆ, zv. Pajka, vojnik ARBiH

HILMO TOPORAN, vojnik ARBiH

EDIN TANOVIĆ, zv. Tana, vojnik ARBiH

MILI ČIŠIĆ, vojnik ARBiH

NEŠO RAĐENOVIĆ, vojnik ARBiH

SENAD ORUČEVIĆ, zv. Senči, vojnik ARBiH

SAMIR ĆEMALOVIĆ, zv Pika, vojnik ARBiH

LOLA KUDIN, vojnik ARBiH

AHEMT PECO, snajperist ARBiH,

SAMIR KRESO, vojnik ARBiH

ADIS BREKALO, vojnik ARBiH

EDIN ZUKIĆ, vojnik ARBiH

MERČEP ĐUGUM, vojnik ARBiH

ŠAHINOVIĆ ISMET, Upravnik konc. Logora Opara

HASKIĆ SULJO, vojnik ARBiH

HASKIĆ ATIF, vojnik ARBiH

MUSLIĆ ZIJO, vojnik ARBiH

PRLENDA NENAD, vojnik ARBiH

ZEC ISMET, vojnik ARBiH

LUGAN ZIJO, vojnik ARBiH

SENAD TAHUMIĆ, vojnik ARBiH

ASIM BEKTAŠ, zv. Lepina, vojnik ARBiH

ZEKRIĆ BEKTAŠ, vojnik ARBiH

MUHAMED KULBEGOVIĆ, vojnik ARBiH

JASMIN SIVRO, vojnik ARBiH

SAFET SIVRO, vojnik ARBiH

ZEJDIN TATAREVIĆ, vojnik ARBiH

ENKO BEKTAŠ, vojnik ARBiH

EDIN BEŠO, vojnik ARBiH

MUHAMED ALAGIĆ, vojnik ARBiH

NUSRET DŽELILOVIĆ, vojnik ARBiH

MINET AKELJIĆ, vojnik ARBiH

NESO HUREM, vojnik ARBiH

EMSUD KADIRIĆ, pripadnik „El mudjahid"

KEMAL DŽAFIĆ, vojnik ARBiH

MIRSO ŠUTHOVIĆ, Zap. 2. bat. ARBiH

MURIZ KALAJDŽISELIHOVIĆ, Zap. ARBiH

 

AHMO HAZIĆ, vojnik ARBiH

HARIS ALISPAHIĆ, zv. Triska, vojnik ARBiH

REFIK TUFO, časnik Armije RBiH

ZEJNIL ANDRIĆ, zv. Dedo, policajac MUP-a RBiH

AMIR BAJRAKTAREVIĆ, vojnik ARBiH

ANĐELKO MRNJAVAC, policajac MUP-a RBiH

FIKRET SUBAŠIĆ, vojnik ARBiH

HUSO JAHIĆ, vojnik ARBiH

SMAJO JAHIĆ, vojnik ARBiH

ADIS KARIĆ, vojnik ARBiH

AMIR AGIĆ, vojnik ARBiH

FIKRET HASIĆ, vojnik ARBiH

MENSUD HASEČIĆ, Zv. Hota, vojnik ARBiH

NEZIR KAZIĆ, vojnik ARBiH

ISMET GUSKA, policajac MUP-a RBiH

DINO MUJAN, vojnik ARBiH

DRAGAN PIPLICA, vojnik ARBiH

NIHAD ŠEHIĆ, vojnik ARBiH

EŠREF BAJRAKTAREVIĆ, vojnik ARBiH

BRACO FAZLIĆ, Zamjenik zap. 6. Korpusa

RIFAT TIRAK, Zap. 3. mot.br. ARBiH

SALKO GUSIĆ, Zap. 6. Korpusa ARBiH

FIKRET PREVLJAK, Zap. Spec. post. „Cipelići"

EKREM TUFO, Zap. Spec. post. „Laste" Tarčin

MESUD TELBIZ, vojnik ARBiH

IZET ĐELMO, vojnik ARBiH

ZIJAD SALIHAMIDŽIĆ, vojnik ARBiH

ELEDAR ČOLAKOVIĆ, vojnik ARBiH

AHMET HODŽIĆ, vojnik ARBiH

EDO BALAVAC, vojnik ARBiH

AFAN HAMZA, vojnik ARBiH

OMER DEDIĆ, vojnik ARBiH

ZAIM KRČANIĆ, zv. Plotina, vojnik ARBiH

AHMET SALIHAMIDŽIĆ, Zv. Cicko, Zap. SJB Jablanica

REFIK KARIĆ, vojnik ARBiH

OMER ALIĆ, vojnik ARBiH

MIRSO DELIĆ, vojnik ARBiH

ESO OMERAGIĆ, vojnik ARBiH

ENES OMERAGIĆ, vojnik ARBiH

EKREM OMERAGIĆ, vojnik ARBiH

JASMIN JAŠAREVIĆ, vojnik ARBiH

MUHKO VELAGIĆ, vojnik ARBiH

SAFET VELAGIĆ, vojnik ARBiH

MUJO KARADŽA, vojnik ARBiH

HALID ČAJDIN, vojnik ARBiH

SULEJMAN ČAJDIN, vojnik ARBiH

SABAHUDIN OPERTA, časnik ARBiH

 

MIRSAD SALČINOVIĆ, ZV Komuna, vojnik ARBiH

SALIH BULBULUŠIĆ, zv. Čarli, vojnik ARBiH

ZLATKO ALIKAFIĆ, vojnik ARBiH

STJEPAN ANDRAŠIĆ, vojnik ARBiH

TAHIR BIJEDIĆ, vojnik ARBiH

EMIR BIJEDIĆ, vojnik ARBiH

EMIR BEŠALIĆ, vojnik ARBiH

SEJO BEŠLIĆ, vojnik ARBiH

ESAD HUMO, zapovjednik 4. korpusa ARBiH

SULEJMAN BUDAKOVIĆ, zvani Tetak, načel. Štaba 4.k.Ar

MUSTAFA ISOVIĆ, zamjenik zapovjednika 4. korpusa A RBiH;

SEMIR DRLJEVIĆ, zvani Lovac, zapovjednik brigade A RBiH;

ZIJO LERIĆ, zapovjednik bojne VP 4. korpusa A RBiH;

ŠEMSO ČAGALJ, zvani Sultan, zap. postrojbe VP u B. Polju;

MUJO KARADŽA, zvani Hodža, zamjenik zap. postrojbe VP

ORUČEVIĆ IBRAHIM, Vojnik ARBiH

MIRSAD HANDŽAR, upravitelj zatvora u IV. Os. školi u Most

MIRSAD VRAŽALICA, upravn. zatvora u IV. Os. školi u Mostar

HASAN MEMIĆ, upravitelj zatvora u IV. Os. školi u Mostaru

ENO ĆURIĆ, upravitelj zatvora u Osnovnoj školi u selu Potoci,

 

203. ESAD (ESO) TIPURA, zamj. uprav.zatv.u Os. školi u selu Potoci

204. ADIM BRAJOVIĆ, Vojnik ARBiH

205. MIRSAD BAJROVIĆ, Vojnik ARBiH

206. KASIM KULAŠIN, Predsjednik ratnog predsjed. ArBiH Kreševo

207. SENAD DRLJEVIĆ, zv. Žućo, Vojnik ARBiH

208. EDO DILBEROVIĆ, Vojnik ARBiH

209. MEHO DEDIĆ, Vojnik ARBiH

210. HIMZO DEDIĆ, Vojnik ARBiH

211. MUNIB DŽANKOVIĆ, zv. Lola,Vojnik ARBiH

212. ESAD EMINOVIĆ, zv. Fola, Vojnik ARBiH

213. ALIJA GUŠIĆ, Vojnik ARBiH

214. IBRO HUSNIĆ, Vojnik ARBiH

215. SENAD HUSNIĆ, Vojnik ARBiH

216. ENES HUSNIĆ, Vojnik ARBiH

217. MUMIN HUSNIĆ, Vojnik ARBiH

218. ADIS IDRIZ, Vojnik ARBiH

219. SELIM ISIĆ, ZV. Svila,Vojnik ARBiH

220. IBRO ISIĆ, Vojnik ARBiH

221. ALMIR JUGO, Vojnik ARBiH

222. MEDŽID KEROVIĆ, Vojnik ARBiH

223. TAHIR KEROVIĆ, Vojnik ARBiH

224. NEZIR KOVAČEVIĆ, Vojnik ARBiH

225. HARIS KARAMEHMEDOVIĆ, Vojnik ARBiH

226. KEMAL KEBO, Vojnik ARBiH

227. SAFET MEMIĆ, Vojnik ARBiH

228. KASIM MUŠINOVIĆ, Vojnik ARBiH

229. SUAD MUTAPČIĆ, Vojnik ARBiH

230. SENAD MARIĆ, zv. Seni, Vojnik ARBiH

231. OSMAN MACIĆ, Vojnik ARBiH

232. ZIJO ORUČEVIĆ, Vojnik ARBiH

233. ŠEFIK OBAD, zv. Maca, Vojnik ARBiH

234. MIRSAD OMANOVIĆ, Zv. Mačak, Vojnik ARBiH

235. NUSRET PINTUL, zv. Bilda, Vojnik ARBiH

236. SEAD PINTUL, Vojnik ARBiH

 

237. AHMET PECO, Vojnik ARBiH

238. SALKO PIRUŠIĆ, Vojnik ARBiH

239. OSMAN PIRUŠIĆ, Vojnik ARBiH

240. MIRALEM SALČIN, Vojnik ARBiH

241. MILI SEFIĆ, Vojnik ARBiH

242. ZLATKO SKIKIĆ, liječnik-doktor, Vojnik ARBiH

243. SEJO SARIĆ, Vojnik ARBiH

244. HASAN STUPAC, Vojnik ARBiH

245. GORNA STOŠIĆ, zv. Stoša, Vojnik ARBiH

246. EMIR SALČIN, zv. Garo,Vojnik ARBiH

247. SUAD ŠARIĆ, Vojnik ARBiH

248. ABAZ ŠKORO, Vojnik ARBiH

249. HAMO ŠUNJE, Vojnik ARBiH

250. IBRO ŠUNJE, Vojnik ARBiH

251. ZIJO TOJAGA, Vojnik ARBiH

252. SEMIR TOJAGA, ZV. Ćelo, Vojnik ARBiH

253. ENO TOJAGA, Vojnik ARBiH

254. ADO TOJAGA, Vojnik ARBiH

255. MUHAMED TASLIDŽA, Vojnik ARBiH

256. TARIK VILA, Vojnik ARBiH

257. ADIL VELEDAR, Vojnik ARBiH

258. MIRZET VRAŽALIĆ, Vojnik ARBiH

259. MIRSAD ZEKIĆ, Vojnik ARBiH

260. ENVER BUBALO, Vojnik ARBiH

261. IZET DURAKOVIĆ, Vojnik ARBiH

262. SULEJMAN HERO, Vojnik ARBiH

263. AZER KUKO, Vojnik ARBiH

264. MIRALEM KUKO, Vojnik ARBiH

265. NERMIN KUKO, Vojnik ARBiH

266. SALKO NAZDRAJIĆ, Vojnik ARBiH

267. IBRO OMANOVIĆ, Vojnik ARBiH

268. JUSUF PAJIĆ, Vojnik ARBiH

269. HUSO POLČIĆ, Vojnik ARBiH

270. OSMAN TIPURA, Vojnik ARBiH

271. REDŽO BAJIĆ, Vojnik ARBiH

272. AMIR MARIĆ, Vojnik ARBiH

273. SAMIR MARIĆ, Vojnik ARBiH

274. ZLATKO KRESO, Vojnik ARBiH

275. HASAN KARADŽA, Vojnik ARBiH

276. DURKO NAZDRAJIĆ, Vojnik ARBiH

 

277. EMIR NOVALIĆ, Vojnik ARBiH

278. IBRAHIM DEMIROVIĆ, zv. Hećim, Vojnik ARBiH

279. ESAD TIPURA, Vojnik ARBiH

280. SALKO TIPURA, Vojnik ARBiH

281. OSMAN TIPURA, Vojnik ARBiH

282. ELVEDIN OMANOVIĆ, Vojnik ARBiH

283. OMANOVIĆ SENAD, Vojnik ARBiH

284. ALIJA OMANOVIĆ, Snajperist ARBiH

285. EKREM OMANOVIĆ, Vojnik ARBiH

286. MIRSO OMANOVIĆ, Vojnik ARBiH

287. DŽEVAD HALILOVIĆ, Vojnik ARBiH

288. ENES ĆURIĆ, zv Eno, Vojnik ARBiH

289. SAFET ORUČEVIĆ, Vojnik ARBiH

290. SEMIR MARIĆ, ZV. Sema, Vojnik ARBiH

291. SUAD ZALIHIĆ, Vojnik ARBiH

292. OMER ZALIHIĆ, Vojnik ARBiH

293. ESO OMANOVIĆ, Vojnik ARBiH

294. MIRZO OMANOVIĆ, Vojnik ARBiH

295. POČIĆ ENES, Vojnik ARBiH

296. MIRZO DURAKOVIĆ, Vojnik ARBiH

297. ZIJO ĆORIĆ, Vojnik ARBiH

298. MIRAN BIJEDIĆ, Vojnik ARBiH

299. ESO TIPURA, Vojnik ARBiH

300. OMER KARDAŠ, član rat. Pred. ARBiH,Kreševo,Vojnik ARBiH

301. MEDŽID AGIĆ, Vojnik ARBiH

302. ISMET AGIĆ, Vojnik ARBiH

303. SEAD SKOPLJAK, Vojnik ARBiH

304. ESAD RAMIĆ, Vojnik ARBiH

305. ADIL RAMIĆ, Vojnik ARBiH

306. IBRAHIM HODŽIĆ, Vojnik ARBiH

307. NIHAD ŠEHIĆ, Zv. Šeha,Vojnik ARBiH

308. IMŠIR TOPALOVIĆ, Vojnik ARBiH

309. BEĆIR HUJIĆ, Upravnik logora Silos, ARBiH

310. MUHAMED LEPRAK,zv. Lendara, Vojnik ARBiH

311. ZLATKO SEJMANOVIĆ, Zap. Topništva 9.brd.br. ARBiH

312. ČEDO GLAVAŠ, Vojnik ARBiH

313. ZAIM BEŠOVIĆ, Vojnik ARBiH

314. IZET SELIMOVIĆ, Vojnik ARBiH

315. SENAD KONAKOVIĆ, Vojnik ARBiH

316. FIKRET FEJZIĆ, Vojnik ARBiH

317. JOZO ANDŽIĆ, Vojnik ARBiH

318. FERID HUSEINOVIĆ, Vojnik ARBiH

319. FIKRET PREVLJAK, zv. Fiko, Zap. 101. mot.br.ARBiH

320. ORUČEVIĆ HUSNIJA (Arifa), Vojnik ARBiH

321. TANOVIĆ EDIN, Zv. Tana, Vojnik ARBiH

322. BATLAK ADIS, Vojnik ARBiH

323. PRIBIŠIĆ NEZIR, Vojnik ARBiH

324. REDŽOVIĆ ZIJAD, Vojnik ARBiH

325. MARIĆ SLOBO, Vojnik ARBiH

326. MILAVIĆ DRAGAN, Vojnik ARBiH

327. RIZVANOVIĆ HILMIJA, zv. Crnogorac, Vojnik ARBiH

328. ČOLIĆ KASIM, Vojnik ARBiH

329. DŽIHO DERVO, Vojnik ARBiH

330. KRESO EMIR, Vojnik ARBiH

331. PEHILJ OMER, Vojnik ARBiH

332. TULE REFIK, Vojnik ARBiH

333. ZIKRIJA LJEVO, Vojnik ARBiH

334. ZAHIROVIĆ VERNES, Vojnik ARBiH

335. OMANOVIĆ BEĆIR, Vojnik ARBiH

336. KAMINIĆ MEHO, Vojnik ARBiH

337. ČOPELJ HEBIB, Vojnik ARBiH

338. HUSO ORUČEVIĆ, Vojnik ARBiH

339. PAJKIĆ PREDRAG, Vojnik ARBiH

340. Izvjesni KRELIĆ, zv. Frejzer, Vojnik ARBiH

341. HASIB JUSUF PAHIĆ, Obavještajac AID-a

342. ARIF MASLEŠA, Vojnik ARBiH

343. ADEM PAJEVIĆ, (Rame), Zv. Moca, Vojnik ARBiH

344. ŠAĆIR MEHIĆ, Upravnik logora Muzej, Jablanica

345. RASIM MERDŽANIĆ, Vojnik ARBiH

346. NIJAZ HUSBAŠIĆ, Vojnik ARBiH

347. MUSTAFA OMERČEVIŽ, Vojnik ARBiH

348. HAMDO BUREKOVIĆ, Vojnik ARBiH

349. AMIR AJANOVIĆ, Vojnik ARBiH

350. NEDŽAD KUBAT, Vojnik ARBiH

351. AZIZ PAMIĆ, Vojnik ARBiH

352. MUJO PIDRO, Vojnik ARBiH

353. ISET PAMIĆ, Vojnik ARBiH

354. EDHEM KARIĆ, Vojnik ARBiH

355. OMER PAMIĆ, Vojnik ARBiH

356. REFO KARIĆ, Vojnik ARBiH

357. DŽEVAD KLISURA, Vojnik ARBiH

358. NN Osobe koje se navode u iskazima svjedoka i žrtava

 

(Bliži osobni podatci, JMBG, posljednje adrese stanovanja i opisi osumnjičenih osoba se nalaze u knjizi "Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1991.-1995- godine", autora Ivice Mlivončića ranije dostavljenoj Tužiteljstvu.

 

 

Prijava tereti Zlatka Lagumdžiju, Bakira Izetbegovića, Harisa Silajdžića te Željka Komšića u periodu od travnja 1992. godine do studenog 1995. Godine. Prvo i Drugoosumnjičeni, te četvrtoosumnjičeni su sudjelovali po odgovornoj zapovjednoj odgovornosti kao visoki dužnosnici tzv. Vlade Republike BiH te Trećeosumnjičeni i ostali navedeni direktno u oružanom sukobu između Armije Republike BiH (ARBiH) i Vojske RS-a (VRS) u svojstvu:  Zlatko Lagumdžija - Predsjednik i potpredsjednik Vlade RBiH, Bakir Izetbegović - osobni tajnik ureda Predsjednika Predsjeništva BiH, Alije Izetbegovića koji je bio vrhovni zapovjednik Armije BiH, u čijoj zoni odgovornosti se nalazilo grad Sarajevo s više općina pod kontrolom njima potčinjene ARBiH i na teritoriju koje je ona kontrorilala iznad koje su oni bili u zapovjednom lancu upravljanja ili su bili autoritet, te su imali kontrolu nad tajnom službom AID, policijom RBiH, i drugim službama.

 

Trećeosumnjičeni  Željko Komšić - vojnik Armije BiH, je znao za progone u svojom neposrednoj blizini ali ništa nije učinio da progon i protjerivanje zaustavi, a počinitelje prijavi nadležnim tijelima. Iako je znao za sustavna protjerivanja, zvjerski i masovna organizirana ubojstva nebošnjačkih civila, uglavnom srpske nacionalnosti i malim dijelom hrvatske nacionalnosti u gradu Sarajevo, protjerivanja, istjerivanja iz stanova i kuća, protupravna zatvaranja, mučenja i nehumana postupanja koja su se događala u znak odmazde zbog djelovanja suprotne strane, Vojske RS-a,  1-vi.,2.-gi,  3.-će i 4.to te ostali prijavljeni osumnjičeni  su prema navodima prijave sudjelovali u širokom i sistematskom napadu i progonima u samom gradu Sarajevu koji je bio pod kontrolom Armije BiH  te su djelovali svojim autoritetima i na drugim područjima pod kontrolom Armije BiH, na nebošnjačke civile tijekom kojeg su 7.976 nebošnjačkih civila, uglavnom srpske nacionalnosti te u manjem broju hrvatske (žene, djeca i starci) držano u nehumanim uslovima u kućama i drugim objektima samo u gradu Sarajevo, a 8.213  nebošnjačkih civila, uglavnom srpske nacionalnosti i u manjem broju hrvatske nacionalnosti u gradu Sarajevo je brutalno i na krajnje zvjerski način pogubljeno bez suđenja više desetaka tisuća nebošnjačkih civila.  Prijava navodi da su nebošnjački muškarci, koji su dovođeni na prisilni rad iz više logora , nezakonito zatvarani u zatvore policijskih i vojnih snaga, te držani u nehumanim uslovima i izloženi fizičkom i psihičkom zlostavljanju usljed čega je 762 zatvorenika podleglo mučenjima ili su ubijeni na krajnje zvjerski način. Nadalje, prijavljeni svojim autoritetom, ovlaštenjima i djelovanjem nisu učinili ništa da se izvršitelji ratnih zločina kazne I procesuiraju već su aktivno sudjelovali u prikrivanju navedenih djela ratnih zločina, njihovom podsticanju i širokom sistematskom djelovanju na teritoriju nad kojim su imali kontrolu ili su bili direktni izvršitelji ovakve politike. Ukupno, 14.444 zatočenika hrvatske nacionalnosti su držani protupravno na teritoriju i području pod kontrolom Armije BiH u točno 444 koncentaciona logora, a dvostuko veći broj od 27.312 zatočenika srpske nacionalnosti su držani u 522 logora pod istom kontrolom Armije BiH (Dokaz : „Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1991.-1995. godine", I.Mlivončić, Dokument 1: Popis svih mjesta stradanja hrvatskih civila u BiH 1991-1995, Dopis ICTY: Popis osumnjičenih osoba za ratne zločine, Prilog Centra za istraživanje i dokumentaciju)

 

 

Prema navodima Lagumdžija i Izetbegović, su znali ili su morali znati, bili su upoznati i sami su sudjelovali te su i odgovorni za ubojstva zatvorenika koja su počinile osobe nad kojima su imali efektivnu kontrolu ili su svojim djelovanjem i utjecajem mogli sugerirati na svoje podređene i podčinjene da se zločini i nehumana postupanja zaustave, a počinitelji ovih zločina kazne i sankcioniraju. Iz faze prvobitne obrane i početne faze rata, osumnjičeni su pokretali široke i organizirane napade i protunapade nakon čijih neuspjeha su vršili krvave odmazde i obračune nad nebošnjačkim civilima koji su se zatekli, nalazili ili prolazili kroz teritorij pod kontrolom Armije BiH. Ovakvi napadi, ofanzive i protuofanzive su prerasle u zajednički, udruženi zločinački poduhvat koji je za cilj imao “oslobađanje” teritorija od nebošnjaka, Hrvata i Srba pa čak i drugih Bošnjka, njihovih oružanih snaga: HVO-a, VRS-a i Vojske Autonomne oblasti Zapadna Bosna, Fikreta Abdića – Babe.

 

Prema navodima prijave, Željko Komšić, u razdoblju od travnja 1992. do studenog 1995. godine, kao pripadnik Armije BiH  i u svojstvu vojnika, između ostalog, podržavao, podsticao i prikrivao  progon nebošnjačkog stanovništva, civila na području grada Sarajeva nakon čega se određenom broju osoba, civila, izgubio svaki trag i nakon čega su se one vodile kao nestale prema iskazima svjedoka.   

 

Zbog osnovane sumnje da su za vrijeme trajanja ratnih sukoba 1991.- 1995. godine na području Bosne i Hercegovine počinili teške ratne zločine, planirali, poduzeli i izvršili udruženi zločinački poduhvat, planirali i izvršili lokalni genocid nad nebošnjačkim stanovništvom, pretežno Hrvatima i Srbima, organizirali široko sistematsko protjerivanje nebošnjaka i izvršili etničko čišćenje područja nad kojim su imali efektivnu kontrolu, organizirali i osnovali 444 koncentracijska logora te počinili zločine protiv čovječnosti suprotne Članku 3., st. 1. točka 1. 1. alineja, 1a, i članka 33. st.2. te članka 32. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, te uzeli aktivno sudjelovanje u ubijanju, mučenju, nečovječnom postupanju, nanošenju povreda i tjelesnog integriteta i protuzakonitom zatvaranju civila hrvatske nacionalnosti na području više općina u BiH pod efektivnom kontrolom bošnjačke vojske Armije BiH. Pored ovoga počinjene su nedjela uništavanja ili hotimično nanošenje štete, pljačkanje javne ili privatne imovine, bezobzirno razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom, zatočivanje i nehumano postupanje, zatočenje djece i nehumano postupanje kršenje ljudskih i dječjih prava. Tim propustima optuženi su krivično odgovorni za: genocid, etničko čišćenje, ubojstvo i okrutno postupanje, odnosno kršenje zakona i običaja ratovanja, kažnjivo po članovima 3 i 7(3) Statuta ICTY i sankcionirano članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija; bezobzirno razaranje gradova i naselja koje nije opravdano vojnom nuždom, odnosno kršenje zakona i običaja ratovanja, kažnjivo po članovima 3(b) i 7(3) Statuta; pljačkanje javne ili privatne imovine, odnosno kršenje zakona i običaja ratovanja, kažnjivo po članovima 3(e) i 7(3) Statuta; i uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji, odnosno kršenje zakona i običaja ratovanja, kažnjivo po članovima 3(d) i 7(3) međunarodnog Statuta za ratne zločine.

 

Također, suprotno odredbama članka 3.st.1.točka 1, alineja 1., i članku 13. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima uzeli su puno sudjelovanje u ubojstvima, mučenjima i nečovječnom postupanju prema zarobljenicima civilima hrvatske nacionalnosti i pripadnicima HVO-a.

 

Točke prijave prema KZ BiH:

 

Prijava tereti gore navedene osumnjičene osobe za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH) u vezi sa sljedećim točkama:

 

a)      lišenje druge osobe života (ubojstvo),

e)      zatvaranje,

f)       mučenje,

g)      seksualno nasilje,

k)      druga nečovječna djela i

h)      progon,

 

u vezi sa članovima 29. i 180. stav 1., 2. i 3. KZ BiH.

 

Optužnica tereti gore navedene osumnjičene osobe za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH u vezi sa sljedećim tačkama:

 

a)      lišenje druge osobe života (ubojstvo),

e)      zatvaranje,

f)       mučenje,

g)      seksualno nasilje,

k)      druga nečovječna djela i

h)      progon,

 

u vezi sa članovima 29. i 180. stav 1. KZ BiH.

 

Gore navedeni se sumnjiče za udruženi zločinački poduhvat, široki sistematski i organizirani napad te progon Hrvata iz područja pod kontrolom Armije BiH. Gore osumnjičene osobe kao ključne osobe u izvršenju svojih namjera znale ili morale znati za počinjene ratne zločine u zoni vlastitih odgovornosti. Glavni dokaz je niz napadnih i ofenzivnih ratnih, vojnih operacija koje su imale za glavni cilj progon svih nebošnjaka iz Bosne i Hercegovine te dokazi koji upućuju na široko sistematsko protupravno zatvaranje, ubijanje, mučenje i nehumano ophođenje prema nebošnjačkim civilima. Primjer za to su potpisane zapovijedi koje je potvrdio da je dobio svjedok Edhem Edo Žilić, upravnik koncentracionog logora Musala te otvaranje koncentracionog logora Muzej narodne Revolucije u Jablanici. U ovim logorima smrti, sa zatočenicima se postupalo krajnje nehumano, a mnogi od njih su ubijeni ili im se gubi svaki trag.

 

Gore navedene osobe koje se sumnjiče za kazneno djelo ratnog zločina su visoko i srednje rangirani političari i časnici Armije BiH koji su svjesno svojim postupcima sudjelovali u izvršenju svih točaka koje im se stavljaju na teret. Navedeni osumnjičenici nisu kaznili odgovorne osobe pod svojom odgovornošću već su ih poticali na izvršenje kaznenih djela ili su ih prikrivali ili opravdavali, a neki od njih su i sami direktno sudjelovali u počinjenju djela koja im se stavljaju na teret na prostoru na kojem su i sami predstavljali jedinu vojnu vlast.

 

Samo neka od najvećih stratišta nad Hrvatima koja nitko ni do danas nije procesuirao su:

 

Željezno Polje- 30 žrtava

Kiseljak(oko Žepča) -43 žrtve

Sušanj - najmanje 30 žrtava

Grad Zenica- 36 žrtava

Novi Travnik-30 žrtava

Putiš - oko 60 žrtava

Busovačke staje- 22 žrtve

Križančevo selo- 74 žrtve

Buhine Kuće - 26 žrtava

Fojnica- 22 žrtve

Doljani -63 žrtve

Uzdol- 41 žrtva

Hudutsko- 25 žrtava

Grabovica- 33 žrtve, 19 nestalih

Trusina- 29 žrtava , datum napada isti ko i pokolj u Ahmićima

 

Protjerano ukupno oko 250,000 Hrvata. Spaljeno preko 100.000 domova. Uništena imovina u vrijednsti preko 4 milijarde EUR.

 

 

Kaznena prijava tereti Zlatka Lagumdžiju, Bakira Izetbegovića, Harisa Silajdžića i Željka Komšića, te ostale za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH) u vezi sa sljedećim točkama:

 

a)      lišenje druge osobe života (ubojstvo),

e)      zatvaranje,

f)       mučenje,

g)      seksualno nasilje,

k)      druga nečovječna djela i

h)      progon,

 

u svezi sa članovima 29. i 180. stav 1., 2. i 3. KZ BiH.

 

 

 

Optužnica tereti Zlatka Lagumdžiju, Bakira Izetbegovića i Željka Komšića te ostale za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH u vezi sa sljedećim točkama:

 

 

a)      lišenje druge osobe života (ubojstvo),

e)      zatvaranje,

f)       mučenje,

g)      seksualno nasilje,

k)      druga nečovječna djela i

h)      progon,

 

u vezi sa članovima 29. i 180. stav 1. KZ BiH.

 

Jos uvijek se vjeruje i pokusava zadrzati netaknutom slika o nevinosti i časnom liku Armije BiH u tijeku rata 1992.-1995. godine. Uspjesnom propagandom ta slika je nametnuta i svjetskoj javnosti, pa i Medjunarodnom kaznenom sudu za pocinjene ratne zlocine na prostoru bivse Jugoslavije u Den Haagu. U izvjescu Bassounijeve komisije, predanom glavnom tajniku UN-a i uredu tuzitelja Haskog tribunala kaze se da su snage "bosanske Vlade" pocinile teske povrede zenevskih konvencija protiv Srba i Hrvata, ali to nije bila politika etnickog ciscenja. Komisija je dodala i da je broj tih teskih prekrsaja manji od onih koji se pripisuju drugim zaracenim stranama. Medjutim, procesima u Medjunarodnom kaznenom sudu u Den Haagu i najnovija istrazivanja ratnih zlocina i posebno etnickog ciscenja, koje su pocinile paravojne i redovne postrojbe Armije BiH nad Hrvatima i Srbima, bitno mijenjaju tu izmanipuliranu sliku. Osobito mnogo tome su pridonijele dvije knjige, moja "Zlocin s pecatom" i "Dossier" - zlocini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994., koje vjerno oslikavaju bosnjacko-muslimanske zlocine nad Hrvatima na podrucju Federacije BiH u vrijeme ratnog sukoba HVO-a i Armije BiH. I mudzahedini su bili u sastavu Armije BiH. Tim odvjetnika u obrani haskih uznika generala Teofila Blaskica, Darija Kordica, Marija Cerkeza i drugih, doveo je pred sudska vijeca Haskog tribunala niz svjedoka koji su nagrizli sliku o nevinosti Armije BiH, medju kojima sam bio i ja osobno izlazuci rezultate svojih visegodisnjih istrazivanja, pa je i moja knjiga "Zlocin s pecatom" usla u sudske spise i prevedena je na engleski i francuski, sluzbene jezike Haskog tribunala. Njeno skoro dopunjeno drugo izdanje jos vise ce tomu doprinijeti. U presudi generalu Blaskicu predsjednik sudskog vijeca Claude Jorda stoga je mogao naglasiti: "Vijece smatra da su izvedeni dokazi o zvjerstvima pocinjenim protiv hrvatskih civila" i vrlo odlucno je najavio "da pocinitelje tih zlocina valja krivicno goniti".

Claude Jorda je istom prigodom najavio i dovodjenje na optuzenicku klupu dio zapovjednog sastava, za bosanske Hrvate zloglasne, Sedme muslimanske brigade iz Treceg korpusa Armije BiH, stacionirane u Zenici. Signifikativno je da Jorda ne govori o zlocinima i zlocincima iz postrojbi Armije BiH, vec o "zvjerstvima" i o utvrdjenim dokazima o njihovim pociniteljima. To samo upozorava na veliku tezinu povreda zenevskih konvencija. A kao hrvatska stratista posebnu su spomenuti selo Miletici u travnickoj opcini i selo Dusina u zenickoj opcini, koje je smjesteno na utoku rijeke Lasve u rijeku Bosnu. Osobito dramatican bio je bosnjacko-muslimanski zlocin nad hrvatskim civilima u Dusini 26. sijecnja 1993. godine, dakle pedeset dana prije hrvatskog zlocina u Ahmicima.

Zlocin u Dusini vrlo siroko je traumatizirao hrvatsko stanovnistvo u Lasvanskoj dolini. Vrhunac te psiholoske napetosti bila je otmica zapovjednika HVO-a Zivka Totica kod Zenice. Tada je on kidnapiran, a cetiri od pet njegovih pratilaca su ubijena i u njih je ispaljeno oko 500 metaka iz neposredne blizine. Bilo je to sadisticko izivljavanje nad vojnicima HVO-a izvan bilo kakvog oruzanog sukoba.

Ti dogadjaji su u sudnici Haskog tribunala u prvi plan stavili i ulogu mudzahedina u tim zlocinima, ali i njihovo mjesto u zapovjednom lancu Armije BiH. Za svoga svjedocenja u Haskom tribunalu u procesu optuzbe generalu Blaskicu general Enver Hadzihasanovic, zapovjednik Treceg korpusa Armije BiH, izjavio je da odred "El Mudzahid" nije bio pod njegovim zapovjednistvom, niti u sustavu zapovjedanja Armije BiH. U svjedocenju pred Haskim tribunalom pak izbilo je na vidjelo da su Armija BiH i mudzahedini, strani i domaci, sve radili u kordinaciji i da to nisu bile dvije odvojene vojne strukture. Po izjavi svjedoka mudzahedini su bili dio Armije BiH. Mozda je tome najbolje dokaz to sto je zapovjednik HVO-a Zivko Totic, kojeg su oteli vojnici postrojbe Armije BiH, razmjenjen za zarobljene mudzahedine. Radi svega toga panika je zahvatila mnoge u Sarajevu i Zenici, pa se otvoreno govori da zapovjednici Sedme brigade idu u Den Haag, da se uskoro objelodanjuje optuznica protiv Dzevada Mlace, da ce u haski pritvor i Serif Patkovic, jedan od osnivaca i zapovjednika Sedme muslimanske brigade. Zabrinutost je obuzela i Aliju Izetbegovica, kojemu su mu mudzahedini bili miljenici, koje je obilazio i hvalio.

U jednom danu ubijeno 100 travnickih Hrvata civila

U svjetlu svih tih novih okolnosti valja promatrati nedavnu izjavu Alije Izetbegovica o ratnim zlocinima u BiH. On se zalozio da i Bosnjaci-Muslimani ispricaju srpskom i hrvatskom narodu za sve nevolje koje su im nanijeli. Uocljivo je da ne trazi ispriku izricito za zlocine koje su nad njima pocinili nego o tome ovako zbori:
"I nasi su tu i tamo srusili po neku crkvu ili manastir, pa i ucinili zlocine nad civilnim stanovnistvom. Bili su to rijetki slucajevi, ali mi to moramo priznati i goniti nase prijestupnike".
Ova Izetbegoviceva izjava je korak naprijed prema nekadasnjoj opcoj praksi nijekanja ratnih zlocina koje su pocinili predstavnici paravojnih i redovnih snaga Armije BiH. Jednom prigodom u Zenici je govorio da vojnici Armije BiH nisu ubijali djecu, zene i starce i da im to sluzi na cast, a drugi put je dodao da svi, skupa ti zlocini nad Hrvatima i Srbima ne prelaze brojku od stotinu zrtava. Takvu sliku o nevinosti Armije BiH u ratnom sukobu sirio je krug ljudi od pera. Knjiezevnik i novinar Hadzem Hajdarovic je tako pisao: "Ako je neki ratni zlocin ucinio vojnik Armije BiH, taj zlocin bio je lican, pojedinacan, rezultat trenutne hirovitosti i trenutne poremecene svijesti, bio je daleko od kolektivne svijesti naroda, nije bio dio sistema, nije bio dio neke velikonacionalne ili velikodrzavne strategije. Medjutim, ratni zlocini sto su ih u Bosni vrsili srpski i hrvatski fasisti bili su sastavnice organiziranog, sustavno planiranog i sustavno provedenog zlocina".

Istaknuti islamski teolog i svojevrsni kadrovnik SDA dr. Hilmo Neimarlija takodjer se upustio u stvaranje mita o nevinosti Armije BiH u ratnom sukobu. Po njemu Bosnjaci-Muslimani u pravilu nisu rusili objekte drugih vjerskih zajednica. To je navodno protiv islamske tradicije, u kojoj je nezamislivo rusenje i skrnavljanje svjetinja drugih vjera. Tome su, kako on kaze, pridonijeli najvisi autoriteti, politicki i duhovni, bosnjacko-muslimanskog naroda, koji su utjecali da se ne ruse svetinje drugih. Ako su rusene i obescascene tudje svetinje, bilo je to tamo gdje nitko ne bi mogao vidjeti i gdje nije bilo nikakve kolektivne svijesti bosnjacko-muslimanskog naroda. Minimaliziranje zlocina postrojbi Armije BiH jos uvijek je vrlo zilavo. Tako se u Sarajevu pise da su fojnicke fratre ubila "dvojica-trojica vojnika", a da je sudjenje bilo kako treba provedeno lako je moglo izaci na vidjelo da je to ubijanje bosanskih ujaka u najnovije vrijeme bilo planirano. Fojnickog gvardijana fra Nikicu Milicevica i vikara fra Leona Migica ubili su pripadnici zloglasne Frkine jedinice iz sastava Armije BiH, a iz sklopa 316. brigade. Na celu te postrojbe bio je Ferid Provalic, zvani Frka, sjediste joj je bilo u Visokom, a dokazano je da je sudjelovala u zlocinima nad Hrvatima u Krizancevu selu, na prostorima opcina Vares, Kakanj, Kiseljak, Fojnica, Visoko, Mostar i drugdje. U tome minimaliziranju ratnih zlocina postrojbi Armije BiH stalno se ponavlja da su zlocinci pojedinci, pripite skupine, neodgovorni pojedinci i skupine, a da u tome nije bilo ni plana ni sustava, hoce se reci nikakve politike i strategije. A nemoguce je slucajnoscu tumaciti niz ratnih zlocina koje su istoga dana pocinile postrojbe Armije BiH na podrucju opcine Travnik, koje je na licu mjesta pratio i u svojim memoarima detaljno opisao general Mehmed Alagic. Travnicki Hrvati ce se uvijek s tugom sjecati 8. lipnja 1993. godine, kada je ubijeno preko 100 hrvatskih civila i to u Podstinju 4, Maljinama 7, Maljine/Buscak 30, Poljanice 7, Grahovcici 4, Dolac Bila 2, Cukle 19, Brajkovici 7, Krpeljici 7. Toliki broj zrtava i toliko skupnih stratista u jednom danu niti je slucajan niti djelo pojedinaca ili skupina koje su se otele nadzoru.

Dio smisljene strategije

Opcina Bugojno je drugi eklatantan primjer da je ubijanje hrvatskih civila, rusenje njihovih kuca i svetinja, njihov progon samo dio jedne smisljenje strategije, koja se danas zove etnickim ciscenjem. Tu su brojke i podaci neumoljivi i nitko ih ne moze pobiti niti svesti na nesto slucajno, sporedno, zlodjelo pojedinaca i "neposlusnih" skupina. Prema popisu stanovnistva iz 1991. godine opcina Bugojno brojila je 46.849 stanovnika, a od njih je bilo 15.963 Hrvata ili 34,2 posto. Akcijom etnickog ciscenja u srpnju 1993. godine dolazi do egzodusa bugojanskih Hrvata i u veljaci 1995. godine, njih je samo 1.374, ostali su izbjegli u Republiku Hrvatsku 5.365, u Hercegovinu 3.462 i inozemstvo 5.762, zrtve ratnog zlocina su 74 odrasla civila, 5 djece i 40 zarobljenih vojnika HVO-a, ukupno 119. U logoru na Stadionu NK Iskre bilo 292 zatocenika, gdje su muceni, a o sudbini 21 logorasa jos se ne zna nista pouzdano. Opljackano je preko 3.000 hrvatskih kuca i stanova, 1.480 hrvatskih obiteljskih kuca je minirano i zapaljeno, a 1.070 osteceno. Mada se ratne zlocine paravojnih i redovnih postrojbi Armije BiH zeli prikazati kao zlocine bez predumisljanja, to je neodredjiva tvrdnja. Nju debelo pobija tragedija kakanjskih i Hrvata Kraljeve Sutjeske. Odavnina je znano da su i muslimani stovali sv. Antu Padovanskog kao svoga sveca, ali se postrojbe Armije BiH nisu ustrucavale bas na blagdan "sveca svega svijeta" 13. lipnja 1993. godine na podrucju opcine Kakanj provesti pravi masakr nad Hrvatima na vise stratista. Toga dana je u Drenoviku ubijeno 16, u Bjelavicima 2, Slapnici 9, Kraljevoj Sutjesci 4, Strijetescu 2, Bistranima 4, Kovacima/Bradaricima 10, Lijesci 2, Balicima 2, Tesevu 2 i Grmacama 3 hrvatska civila ili zarobljena vojnika HVO-a. Za ratne zlocine pocinjene nad hrvatskim stanovnistvom u vrijeme sukoba izmedju Armije BiH i HVO-a obicno se kaze da su bili bez predumisljaja, da nisu planirani, nisu bili plod politike i strategije, pa kada su se i dogodili, onda za njih nitko nije znao iz vojnog i politickog vodstva Armije BiH i SDA. Da je to samo zavaravanje javnosti pokazao je general Sefer Halilovic, koji je sam osobno izvijestio Aliju Izetbegovica o zlocinu u Uzdolu, gdje je ubijen 41 hrvatski civil i zarobljeni vojnik HVO-a. U Uzdolu zlocin je pocinjen 14. rujna, a nekoliko dana prije toga u Grabovici su masakrirana 32 hrvatska civila. Ti zlocini bili su posljedica vojne operacije Armije BiH nazvane "Neretva 93.", za koju je znao i Alija Izetbegovic, a naredbu za nju je potpisao general Rasim Delic.

O tim zlocinima, broju zrtava, pociniteljima zlocina, vremenu i okolnostima njihova izvrsenja znao je vrh Armije BiH, a i Predsjednistvo R BiH, tocnije Alija Izetbegovic. Nitko na te zlocine nije reagirao, nitko nije njih procesuirao, pa zato vojni i politicki vrh Bosnjaka-Muslimana jos i danas mora za te zlocine odgovarati pred sudskim vijecem u Den Haagu. Zato je i razumljiva nervoza koja je zahvatila odgovorne za zlocine nad Hrvatima u vrijeme sukoba Armije BiH i HVO-a.

Pored Dževada Mlaće, ratnog čelnika bugojanske općine, optužuju se za zločine u Bugojnu i BiH pred Tužiteljstvom BiH Senad Dautović i Selmo Cikotić, dva ključna čovjeka za operacije koje je Armija BiH radila na području Bugojna, susjednih općina i BiH, a koji su bili direktno odgovorni za zarobljavanje hrvatskih i srpskih civila suprotno pravilima Ženevske Konvencije.

Kroz logore u Bugojnu je prošlo više od 2.000 Hrvata, njih 294 proveli su više od osam mjeseci u logorima, a dio njih je preminuo. Kada je ožujka 1994. godine obavljena razmjena zarobljenika između Armije BiH i HVO, 26 bojovnika je nedostajalo i od tada se vode kao nestali.

Visoki vjerski velikodostojnik Mustafa ef. Cerić je preko Radio Travnika 1993. godine u nazočnosti velikog broja slušatelja i svjedoka poticao i izazivao militantni naboj što je dodatno pridonijelo podizanju nacionalnih tenzija i poticanje negativnih reakcija prema nebošnjacima. (iskaz Ivan (Marka) Rajković, knjiga „Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini 1991-1995. godina, str. 700. knjige) - u prilogu knjiga i iskaz svjedoka.

294 hrvatska zatočenika iz bošnjačkog logora "Stadion" u Bugojnu Obitelji nestalih još uvijek tragaju za njihovim tijelima, a nalogodavci zločina još nisu na optuženičkoj klupi 19.ožujka 2008. godine, na blagdan Svetog Josipa, navršava se 14. godina od kako su 294 hrvatska zatočenika logora "Stadion" (jednog od brojnih, ali svakako među najzloglasnijim logorima koje je Armija BiH tijekom rata imala u Bugojnu), razmijenjeni.

Preživjeli zatočenici taj će datum zapamtiti kao svoj drugi rođendan jer tog dana višemjesečne torture, premlaćivanja, odvođenja na prisilni rad i vađenje krvi za njih su, nakon osam mjeseci, konačno završeni. Na datum razmjene preživjeli će se i ove godine na poseban način prisjetiti i 20 odvedenih zatočenika koji nisu imali sreću tog 19. ožujka 1994. godine biti razmijenjeni i vratiti se svojim obiteljima. Za obitelji njih 20 ta agonija, i danas 14 godina nakon izlaska 294 zatočenika iz logora «Stadion» još uvijek traje jer lokacije s tijelima nestalih i odvedenih još su uvijek nepoznate. Iako se čini nevjerojatnim, tajnu o načinu na kojeg su ih, nakon prisilnog odvođenja iz logora, ubili te gdje su sakrili dokaze, odnosno njihova tijela, još uvijek pažljivo čuvaju nalogodavci tog okrutnog zločina, ali i neposredni počinitelji. Obiteljima nije pomogla ni činjenica da je većinu nestalih evidentirao Međunarodni crveni križ. U potrazi za tijelima nestalih nije puno pomoglo ni procesuiranje upravitelja logora «Stadion» Nisveta Gasala i njegova zamjenika Musajpa Kukavice kao ni uhićenje i suđenje bivšim časnicima Armije BiH Enesu Handžiću i Senadu Dautoviću.

Istraga tek treba da utvrdi šta su znali i radili Enes Handžić, pomoćnik komandanta 307. brigade Armije BiH za vojnu bezbjednost, Senad Dautović, načelnik civilne policije, Selmo Cikotić, zapovjednik Operativne grupe Zapad Trećeg korpusa, Tahir Granić, komandant 307. brigade ABiH i Dževad Mlaćo, predsjednik Ratnog predsjedništva Bugojna.


I

Razmjena zatočenih Hrvata u Bugojnu 19. 03. 1994. godine

Zločin protiv zarobljenika i zarobljenih civila

 

Državna policija je stigla na mjesto zločina nakon 14 godina. Pred stadionom Nogometnog kluba Iskra u Bugojnu, 19. marta 1994., izvršena je razmjena 294 Hrvata koji su bili zatočeni u ovom logoru. Na spisku razmijenjenih nedostajale su desetine ljudi koje je ranije Međunarodni crveni križ registrirao kao zarobljenike u ovom logoru.

Ante Visković, predsjedatelj Općinskog vijeća Bugojno i autor dvije knjige o odvedenim ratnim zatočenicima Bugojna, poginulim pripadnicima HVO-a i civilnim žrtvama rata u Bugojnu, naglašava da treba istražiti ratne zločine koji su tokom rata počinjeni i nad Hrvatima i nad Bošnjacima Bugojna. Istraga počinje sa stadiona.

Pod tribinama stadiona NK-a Iskra, osam mjeseci - od augusta 1993. do marta 1994. - boravilo je više od 300 zatočenih Hrvata. Za Hrvate nema dileme da je to bio "logor", dok Bošnjaci govore o "zatvoru". Jedinu relevantnu presudu donijelo je Vijeće Haškog tribunala u slučaju protiv generala Armije BiH Envera Hadžihasanovića, po kojoj je "proglašen krivim po optužbi da nije preuzeo nužne i razumne mjere sprečavanja ili kažnjavanja u vezi s djelima okrutnog postupanja na stadionu NK-a Iskra u Bugojnu, u periodu od 30. jula ili približno od tog datuma, do 31. oktobra 1993. godine". U presudi stoji da je "odlukom donjetom 24. augusta 1993. Ratno predsjedništvo Općine Bugojno odlučilo da prostore ispod tribina stadiona Iskre koristi za pritvaranje civila i vojnih lica do osiguranja prohodnosti putova kojima se pritvorenici mogu proslijediti u KP dom u Zenici i Vojni zatvor u Travniku. Neki svjedoci su opisali kako je stadion Iskre bio preuređen za potrebe zatočeničkog logora - dodate su mu stražarske kućice i ograda, a oko zgrade su bili iskopani rovovi".

Tvrdimo da su odgovorni vojni zapovjednici 307. brigade Armije BiH i TO-a Bugojno kao i civilne vlasti u tadašnjem ratnom predsjedništvu.
Što se tiče stražara na stadionu Iskre, oni su, prema izjavama više svjedoka na haškom suđenju, bili pripadnici ABiH, odnosno vojni policajci, a nosili su ili maskirne ili uniforme crne boje. U presudi ICTY se također navodi da je odlukom Ratnog predsjedništva u Bugojnu od 24. augusta 1993. bilo predviđeno da nadzor na stadionu Iskre vrši šest civilnih i šest vojnih stražara. Navode se i izvještaji Senada Dautovića, tadašnjeg načelnika civilne policije u Bugojnu, o ratnim zločinima nad Hrvatima kao i smještanje ove policije u zgradu Gimnazije u Bugojnu.

Na sličan način se u dosadašnjim istragama u BiH i Haagu manipuliralo pitanjem odgovornosti za hapšenja i zatvaranja u Bugojnu. Svjedok Z9 je izjavio u Haagu da je za akciju hapšenja civila i vojnika HVO-a 18. jula 1993. bio zadužen Senad Dautović. U presudi se, međutim, navodi velik broj dokaza da su hapšenjem 100 vojnika HVO-a i 150 civila pred hotelom Kalin 24. jula 1993. rukovodili i organizovali ga OG Zapad i 307. brigada.

"Još konkretniji primjer je izvještaj Selme Cikotića, komandanta OG-a (Operativne grupe) Zapad, u kojem on optuženog Hadžihasanovića 19. septembra 1993. informiše da je Armija zarobila 470 'pripadnika HVO-a' prilikom borbi u Bugojnu. Nakon hapšenja, ABiH je velik broj tih zarobljenika proslijedila na razne zatočeničke lokacije."

Popis odvedenih Hrvata

Iz logora Prusac odvedeni su: Marko Bartulović, Niko Džaja, Jadranko Gvozden, Frano Jezidžić, Mihovil Strujić i Stipica Zelić. Nakon odvođenja iz logora Stadion svaki trag se izgubio: Branku Crnjaku, Nikici (Dragutina) Milošu, Anti Markulju, Ivi Milošu, Nikici (Joze) Milošu, Niki Zlatuniću, Zdravku Jurčiću, Miroslavu Dilberu, Draganu Erkapiću, Perici Crnjaku, Perici Kovačeviću, Draganu Miličeviću i Zori Galiću. Iz Gimnazije je odveden Mario Subašić. Tijela odvedenih Vinka Ivkovića i Ive Pocrnje pronađena su.

 

 

II.

Činjenice na kojima je zasnovana prijava

Tijekom 1993. godine, pa sve do 1994., Armija Bosne i Hercegovine (ABiH) učestvovala u oružanom sukobu protiv Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u srednjoj Bosni, konkretno u općinama Mostar, Travnik, Zenica, Bugojno, Kakanj, Vareš te još nekim manjim mjestima. Jedinice pretežno muslimanske Armije BiH su sistematski napadale gradove i sela u kojima su pretežno živjeli bosanski Hrvati. Uslijed tih napada civili Hrvati u prvom redu, no također i civili Srbi, bili su žrtve hotimičnog lišavanja života i nanošenja teških povreda.


Tvrdimo da su bosanski Hrvati i Srbi bili protupravno zatvarani ili na drugi način bivali zatočeni na mjestima pod kontrolom jedinica podčinjenih optuženima. Tokom zatočeništva bili su žrtve tjelesnog i duševnog zlostavljanja. Za uvjete zatočeništva bili su prije svega karakteristični pretrpanost prostora, nedostatak higijene i zdravstvene njege, kao i uskraćivanje zadovoljenja osnovnih životnih potreba poput adekvatne prehrane, vode i odjeće.
Osim toga, jedinice podčinjene optuženima pljačkale i uništavale imovinu bosanskih Hrvata i Srba bez ikakvog vojnog opravdanja. Pored toga, tvrdi se da su i vjerski objekti, mjesta i ustanove bosanskih Hrvata uništavani ili na drugi način oštećivani ili oskvrnjivani tako da zaključujemo kako je Armija BiH počinila genocid, etnocid i kulturocid s planom etničkoga čišćenja područja od nebošnjaka u cilju stvaranja etnički čistog životnog prostora za potrebe bošnjačkog vojno-političkog vrha.

Navodimo da su optuženi znali ili je bilo razloga da znaju da se njihovi podčinjeni spremaju počiniti krivična djela ili su ih već počinili, a optuženi nisu poduzeli potrebne i razumne mjere da te radnje spriječe ili da kazne njihove počinioce.

 

III. Optuženi

Podsjećamo na važnost koju međunarodno humanitarno pravo pridaje ulozi komandanta u oružanim sukobima. Ta uloga smatra se ključnom za ispravnu primjenu Ženevskih konvencija. Komandanti, na temelju njima povjerenih ovlaštenja, mogu vršiti kontrolu nad svojim vojnicima i njihovim naoružanjem. Međutim, krivična odgovornost nadređenog u smislu člana 7(3) Statuta Međunarodnog suda nije neograničena. Komandant se može smatrati krivično odgovornim samo ako se steknu tri uvjeta. Prvo, on mora u predmetno vrijeme vršiti efektivnu kontrolu nad osobama za koje se sumnja da su počinile nedozvoljene radnje. Drugo, mora znati ili barem imati razloga da zna da su se njegovi podčinjeni spremali da počine neko krivično djelo ili da su ga počinili. Treće, nužno je da nadređeni nije poduzeo neophodne i razumne mjere da spriječi ili kazni ta krivična djela. Podsjećamo da se odgovornost nadređenog temelji na njegovoj materijalnoj mogućnosti da spriječi ili kazni nedozvoljene radnje, a ne samo na temelju njegovog službenog položaja komandanta. Sva tri uvjeta kod gore navedenih osoba su ispunjena.

Mudžahedini

Više postupaka vođenih pred Međunarodnim sudom odvijali su se u kontekstu oružanog sukoba između ABiH i HVO-a u srednjoj Bosni tokom 1992. i 1993. godine. Dokazano je prisustvo stranih muslimanskih boraca ili mudžahedina u srednjoj Bosni tokom 1992. i 1993. godine, kao i njihovom subordinacijom u okviru ABiH, i to konkretno 3. korpusu i 7. brigadi tokom 1993. godine.
Kao što slijedi iz izvedenih dokaza, strani mudžahedini počeli su stizati u srednju Bosnu u drugoj polovici 1992. godine s ciljem da pomognu svojoj "muslimanskoj braći" u borbi protiv srpskog agresora. Dolazili su prvenstveno iz zemalja Magreba, te Bliskog i Srednjeg istoka. Strani mudžahedini znatno su se razlikovali od domaćeg stanovništva, i to ne samo po svom fizičkom izgledu i jeziku, nego i po svojim metodama u borbi. Na početku, strani mudžahedini su lokalnom muslimanskom stanovništvu dostavljali živežne namirnice i druge osnovne životne potrepštine. Kada je izbio sukob između ABiH i HVO-a, oni su se na strani ABiH uključili u borbene akcije protiv HVO-a.
Kako je bila lišena osnovnih životnih potrepština, većina muslimanskog stanovništva bila je zahvalna na pomoći koju su donosili strani mudžahedini. Strani mudžahedini aktivno su se angažirali na vrbovanju mladića među lokalnim stanovništvom nudeći im vojnu obuku, uniforme i oružje. Na taj se način lokalno stanovništvo priključivalo stranim mudžahedinima i stvaralo lokalne mudžahedine. Imitirali su strance u načinu odijevanja i ponašanja, tako da je katkada bilo teško te dvije grupe razlikovati. Upravo zbog tog razloga Koristimo termin mudžahedini kako bi se opisalo strance iz arapskih zemalja, no isto tako i lokalne muslimane koji su se priključili jedinicama mudžahedina.
Prvi logor za obuku mudžahedina nalazio se u Poljanicama, uz selo Mehurići koje se nalazi u dolini Bile u općini Travnik. Grupa mudžahedina koja se tamo organizirala sastojala se kako od mudžahedina iz arapskih zemalja, tako i od lokalnih ljudi. Među lokalnim bosanskim stanovništvom bilo je i bivših pripadnika muslimanskih snaga iz Travnika i vojnika koji su de jure pripadali jedinicama 3. korpusa, konkretno 7. i 306. brigadi.
Mudžahedini iz logora za obuku u Poljanicama takođe su se organizovali u gradovima Zenici i Travniku, a u drugoj polovici 1993. godine i u mjestu Orašac koje se također nalazi u dolini Bile.

Mudžahedini su bili podčinjeni optuženima. Tijekom mjeseci koji su prethodili osnivanju odreda "El Mudžahid" strani mudžahedini, organizirani u logoru u Poljanicama, nisu zvanično pripadali ni 3. korpusu niti 7. brigadi ABiH. Strani mudžahedini su se zvanično priključili ABiH i da su de jure bili podčinjeni optuženima iz vojno-političkog vrha.

Postoje važni indiciji koji upućuju na subordinaciju mudžahedina optuženima prije 13. augusta 1993. Iz iskaza koje je saslušalo Vijeće i, prije svega, iz dokumenata uvrštenih u spis slijedi da je ABiH održavala tijesne veze sa stranim mudžahedinima, i to od njihovog dolaska u srednju Bosnu tokom 1992. godine. Primjer za to su zajednički vođene borbe. U Karauli i Visokom 1992., na planini Zmajevac sredinom aprila 1993. ili u dolini Bile u junu 1993. mudžahedini su se borili na strani ABiH protiv srpskih i hrvatskih snaga u Bosni.

No, 13. augusta 1993. Rasim Delić, tadašnji komandant Glavnog štaba ABiH, izdao je naređenje o osnivanju odreda "El Mudžahid". Tim naređenjem bilo je predviđeno da će odred "El Mudžahid" djelovati u zoni odgovornosti 3. korpusa i da će se sastojati od stranih dobrovoljaca prisutnih na tom području. Na osnovu tog naređenja mudžahedini organizovani u logoru Poljanice službeno su uključeni u redove 3. korpusa.
Osim toga, od 13. augusta 1993. optuženi Hažihasanović imao efektivnu kontrolu nad mudžahedinima. On im je upućivao borbene zapovijedi koje su mudžahedini izvršavali. Na osnovu tih zapovijedi mudžahedini su učestvovali u borbenim operacijama s jedinicama 3. korpusa, konkretno na području Viteza u septembru i oktobru 1993. Isto tako, od 13. augusta 1993. odred "El Mudžahid" pojavljuje se i u ratnim dnevnicima 3. korpusa.

Zaključci u vezi s činjenicama za koje se tereti i individualnom krivičnom odgovornošću optuženih

1. Dusina, točka 1: ubojstvo

Uslijed oružanog sukoba između HVO-a i ABiH u srednjoj Bosni početkom 1993. godine, 2. bataljon 7. brigade učestvovao je ujutro 26. januara 1993. u borbama u Dusini u dolini Lašve. Oko 5 ili 6 sati ujutro 7. brigada zauzela je selo Dusinu i zarobila civilno hrvatsko stanovništvo, kao i nekoliko pripadnika HVO-a.
No, u zaseoku Brdo, koji se nalazi u blizini Dusine, jedna grupa vojnika HVO-a, kojom je komandovao Zvonko Rajić, nastavila je napadima 7. brigade pružati otpor. Kako bi ih prisilili na predaju, vojnici 7. brigade zaprijetili su da će pobiti zarobljene civile. Zbog tih prijetnji jedinica Zvonka Rajića se predala. Na osnovu dokaza u spisu, Zvonko Rajić je pokušao pobjeći, što je izazvalo otvaranje vatre od strane pripadnika 7. brigade. Jedan od vojnika 7. brigade izvukao je svoj automatski pištolj i hladno je s više hitaca ubio Zvonka Rajića koji ga je ranjen preklinjao.
(u vezi s ubistvom Nike Kegelja, Stipe Kegelja, Vinka Kegelja, Pere Ljubičića, Augustina Radoša i Vojislava Stanišića)

U isto vrijeme, 7. brigada je držala oko 45 zarobljenika u jednoj kući u Dusini. Jedan svjedok je ispričao kako je Vehid Subotić, pripadnik 7. brigade, naredio da se pogube šestorica od tih zarobljenika. Tog dana su u Dusini rafalnim hicima pogubljeni petorica zarobljenih pripadnika HVO-a i jedan srpski civil.
Vijeće stoga zaključuje da su Zvonko Rajić, kao i petorica drugih pripadnika HVO-a i jedan srpski civil, koji nisu aktivno sudjelovali u borbama, pogubljeni 26. januara 1993. u Dusini od strane pripadnika 7. brigade. (Žrtve su Zvonko Rajić, Niko Kegelj, Stipo Kegelj, Vinko Kegelj, Pero Ljubičić, Augustin Radoš i Vojislav Stanišić.)
Što se tiče individualne odgovornosti optuženog Hadžihasanovića za to krivično djelo, Vijeće ocjenjuje da je optuženi Hadžihasanović bio obaviješten o navodima u vezi s masakrom od 26. januara 1993. Vijeće konstatuje da iz dokaznih predmeta u spisu slijedi da je 3. korpus u skladu s članom 41 Uputstva za rad službi vojne bezbjednosti u oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine o tome obavijestio dežurnog sudiju Okružnog vojnog suda u Zenici, koji je u skladu s članom 156 Zakona o krivičnom postupku koji je tada bio na snazi pokrenuo istragu. Stoga se optuženi Hadžihasanović, budući da je slučaj proslijedio nadležnim pravosudnim organima, ne može smatrati krivično odgovornim zbog toga što nije preduzeo nužne mjere da kazni za krivična djela počinjena 26. januara 1993. u Dusini.

Miletići (točka 1, ubistvo)

(u vezi s ubistvom Franje Pavlovića, Tihomira Pavlovića, Vlade Pavlovića i Ante Petrovića)
Dana 24. aprila 1993. ranjen je jedan arapski mudžahedin u blizini Miletića, malog sela u dolini Bile u opštini Travnik. Nako toga je dvanaestak stranih mudžahedina i 20 do 30 lokalnih mudžahedina napalo selo Miletići. Upozoreni od strane svojih susjeda Muslimana da dolaze mudžahedini, seljani Hrvati, uplašeni za svoje živote, sklonili su se u kuću Stipe Pavlovića. Dok su mudžahedini pokušavali silom ući u kuću, Stipo Pavlović je ubio jednog od njih. Mudžahedini su uzvratili tako što su ispalili granatu na kuću i ubili Stipu Pavlovića, a sve seljane Hrvate, kao i troje Muslimana iz Miletića, zarobili i odveli u pravcu logora Poljanice. Međutim, četvorica vojno sposobnih hrvatskih civila (Franjo Pavlović, Tihomir Pavlović, Vlado Pavlović i Anto Petrović) bili su primorani ostati u selu. Viđeni su kako kleče s rukama vezanim na leđima.
Nakon pregovora, koje je komanda 1. bataljona 306. brigade stacionirane u Mehurićima vodila s mudžahedinima, zarobljenici su iste večeri pušteni na slobodu.
Idućeg dana, 25. aprila 1993., pronađeni su unakaženi i krvlju prekriveni leševi četvorice Hrvata. Ruke su im još uvijek bile zavezane na leđima. Četvorici Hrvata bili su prerezani vratovi, a krv im je bila sakupljena u jednoj posudi.
S obzirom na tok događaja, Vijeće je uvjereno da su četvoricu Hrvata ubili strani i lokalni mudžahedini iz logora u Poljanicama. Vijeće nije vidjelo nijedan dokaz koji bi upućivao na to da su pripadnici 306. ili 7. brigade učestvovali u tom zločinu. Budući da mudžahedini s bazom u logoru u Poljanicama u aprilu 1993. nisu bili pod efektivnom kontrolom optuženog Hadžihasanovića i optuženog Kubure, optuženi se ne mogu smatrati krivično odgovornima za ubistvo četvorice Hrvata u Miletićima.

Maline (tačka 1, ubistvo)

(u svezi s ubistvom 24 Hrvata)
Dana 8. juna 1993. selo Maline, smješteno u dolini Bile, napale su snage 1. bataljona 306. brigade. Nakon što je selo zauzeto, zarobljeni hrvatski civili i vojnici HVO-a okupljeni su u centru sela.
Oko 10 sati ujutro u Maline je stigla jedna jedinica vojne policije 306. brigade. Prema tezi odbrane, ovi policajci trebali su evakuisati i zaštititi civile u selima koja je zauzela ABiH. Dok su ranjenici ostali gdje su bili, policajci su oko 200 osoba, među kojima su bili civili i vojnici HVO-a, odveli u pravcu Mehurića. Komandant 306. brigade je odobrio da se ranjene smjesti u kamion kako bi ih se odvezlo do Mehurića. Iznenada je u selo Maline upalo više mudžahedina. Uprkos zabrani komandanta 306. brigade da se približe, mudžahedini su preuzeli kontrolu nad kamionom i odvezli se otevši osmoricu ranjenih i pokazujući gestama da će ih zaklati.
Što se tiče 200 seljana na putu prema Mehurićima pod pratnjom vojnih policajaca 306. brigade, njih su u blizini mudžahedinskog logora u Poljanicama presreli zamaskirani i naoružani strani i lokalni mudžahedini. Izdvojili su 20 vojno sposobnih Hrvata, kao i jednu mladu ženu koja je na rukavu nosila oznaku Crvenog križa. Mudžahedini su te zarobljenike odveli u pravcu Bikoša koji se nalaze između Malina i Mehurića.
Prema riječima svjedoka, ranjenici u kamionu koje su oteli mudžahedini odvedeni su u pravcu Bikoša. Nedaleko tog mjesta bili su prisiljeni izaći iz kamiona i nastaviti put pješice. Na tom mjestu pridružila im se kolona sa 20 muškaraca i jednom mladom ženom. Kretali su se spuštenih glava, zajedno i pod nadzorom oko 10 stranih i lokalnih mudžahedina. Iznenada je jednog od zarobljenika uhvatio napad epilepsije i on je počeo vikati. U tom trenutku mudžahedini su zapucali u zarobljenike, isprva rafalnom vatrom iz mitraljeza, a potom pojedinačnim hicima. Jedan od svjedoka koji je preživio masakr izjavio je da se sakrio pod tijelo jednog od ubijenih zarobljenika kako bi se zaštitio od hitaca. Svjedočio je kako je vidio mudžahedine da ubijaju Hrvate pojedinačnim hicima u glavu.
Vijeće konstatuje da su 8. juna 1993. dvadeset i trojica Hrvata i jedna mlada žena pogubljeni kod Bikoša nakon što su bili zarobljeni. Što se tiče počinilaca masakra, Vijeće zaključuje da su to bili strani i lokalni mudžahedini iz logora u Poljanicama koji 8. juna 1993. nisu bili pod efektivnom kontrolom 3. korpusa i 7. brigade. Osim toga, Vijeće se nije uvjerilo da su pripadnici 306. brigade ili 7. brigade učestvovali u masakru. Stoga Vijeće ocjenjuje da se optužene ne može smatrati krivično odgovornima za ubistva počinjena u Malinama.

Točka 3 i 4: Ubistvo i okrutno postupanje (krivična djela vezana za zatočenje)

Muzička škola u Zenici: (u vezi s krivičnim djelima počinjenim u Muzičkoj školi u Zenici)

Iz dokaza slijedi da su pripadnici 7. brigade držali u zatočeništvu u Muzičkoj školi muškarce civile bosanske Hrvate i Srbe, kao i pripadnike HVO-a, i to u tri navrata: prvi put nakon borbi u Dusini krajem januara 1993.; drugi put nakon borbi na području Zenice, Viteza i Busovače u drugoj polovici aprila 1993.; treći put nakon izbijanja sukoba u Kaknju u junu 1993.
Zaključujemo da su zarobljenici u Muzičkoj školi, koji nisu aktivno učestvovali u neprijateljstvima, bili žrtve okrutnog postupanja koje su pripadnici 7. brigade vršili od 26. januara 1993. do 20. augusta 1993. ili 20 septembra 1993., i to u vidu fizičkog i duševnog zlostavljanja, te od mjeseca aprila do juna 1993., u vidu uvjeta zatočenja. Vijeće prima na znanje da je tokom tog perioda više od stotinu zatočenika bilo zatvoreno u Muzičkoj školi. Vijeće je saslušalo desetak zatočenika koji su opisali nasilje koje su morali trpjeti. Svjedok je ispripovijedao kako su tokom noći zatočenici bili jedan po jedan iz svojih ćelija odvođeni na sprat Muzičke škole i kako su, uz ugašena svjetla, morali prolaziti kroz špalir vojnika koji su ih tukli drvenim drškama lopata. Isti je svjedok izjavio da je u jednoj prilici neki vojni policajac naredio jednom ocu da tuče svojeg mentalno bolesnog sina. Kada je otac to odbio, jedan drugi zatočenik bio je primoran izvršiti to naređenje. Svjedok je ispričao da su mu jednom drugom prilikom polomili ruke dok je od udaraca štitio glavu. Isti svjedok opisao je da zatočenici nisu dobivali dovoljno hrane, a hrana se uglavnom sastojala od pljesnivog kruha. Samo tri ili četiri daske bile su predviđene da bi na njih legli. Drugi svjedoci su isto tako potvrdili da im je bilo uskraćeno korištenje adekvatnih sanitarnih čvorova i medicinska pomoć.
Van svake razumne sumnje uvjereni smo da je od 8. maja 1993. optuženi Hadžihasanović imao na raspolaganju alarmantne informacije o tome da njegovi podčinjeni u Muzičkoj školi u Zenici nad zatočenicima vrše fizičko i duševno nasilje koje predstavlja okrutno postupanje. S druge strane, Vijeće ocjenjuje da optuženi Hadžihasanović nije imao saznanja o lošim uslovima koji su vladali u Muzičkoj školi. Utvrđeno je da optuženi Hadžihasanović nije ispunio obavezu koju je imao kao hijerarhijski nadređeno lice da preduzme odgovarajuće nužne i razumne mjere kako bi spriječio ili kaznio ovakva krivična djela. Doista, optuženi Hadžihasanović nije uložio stvarne napore da pokrene odgovarajuću istragu na osnovu optužbi u vezi s okrutnim postupanjem iako bi mu takva istraga bila omogućila da otkrije identitet odgovornih za ta zlostavljanja. Osim toga, on nije ispunio svoju obavezu da poduzme sve odgovarajuće mjere kako bi okončao zlostavljanja koja su njegovi podčinjeni vršili nad zatočenicima. On nije ispunio niti svoju obavezu da kazni vojnike koji bi, da je pokrenuo istragu, eventualno bili identificirani kao odgovorni za zlostavljanja ili da poduzme mjere kako bi oni bili kažnjeni. I konačno, time što nije kaznio počinioce izvršenih krivičnih djela, optuženi Hadžihasanović nije ispunio svoju zadaću da spriječi daljnja vršenja krivičnog djela okrutnog postupanja nad zarobljenicima zatočenim u Muzičkoj školi.
Ocjenjujemo van svake razumne sumnje da je optuženi Amir Kubura raspolagao saznanjima o krivičnim djelima koja su njegovi podčinjeni vršili u Muzičkoj školi u Zenici budući da nije imao nikakve informacije o tamošnjim događajima.

SREDIŠNJA BOSNA

Među najžešćim i najkrvavijim bili su hrvatsko-muslimanski sukobi u središnjoj Bosni (Žepče, Busovača, Vitez, Travnik), iz koje su nadmoćnije snage Armije BiH pokušale protjerati Hrvate, te sukobi u Mostaru, u kojima su pripadnici HVO-a žestoko granatirali istočni dio Mostara, pri čemu je srušen (9.XI. 1993.) simbol grada - Stari most na rijeci Neretvi (rezultati znanstvene ekspertize prezentirane u veljači 2006. pokazuju da je most srušen eksplozivom postavljenim u istočne temelje mosta, na lijevoj obali Neretve, koja je bila pod kontrolom Armije BiH). Za napade je VS UN-a uglavnom optuživalo hrvatsku stranu (primjerice 10.V. i 19.VII. 1993.), zbog čega je razmatrano i uvođenje sankcija protiv Hrvatske (13.VII. 1993.).
Tijekom hrvatsko-muslimanskoga sukoba Hrvati su uglavnom protjerani s područja pod nadzorom Armije BiH (iz Konjica, Jablanice, Travnika, Kaknja, Fojnice, Bugojna, Vareša te brojnih sela u općinama Zenica, Kakanj, Travnik, Novi Travnik, Visoko, Busovača, Konjic, Kiseljak, Kreševo i Fojnica), a Muslimani su uglavnom protjerani s područja pod nadzorom HVO-a (Stolac, Prozor, Kiseljak, zapadni Mostar). Na obje zaraćene strane postojali su sabirni logori, u kojima su zatvarani i civili; primjerice, za Muslimane logori Helidrom u Mostaru, Dretelj kod Čapljine, Gabela, Ljubuški, a za Hrvate logori na stadionu NK Iskre u Bugojnu, u muzeju u Jablanici, glazbenoj školi u Zenici.
Počinjeni su i ratni zločini: pripadnici Armije BiH nad Hrvatima u selima Gusti Grab i okolici Zenice (potkraj siječnja 1993.), Orlište (23.III.), Bušćak (14.IV.) i Trusina kod Konjica (16.IV.), Šušanj kod Zenice (5.VI.), Maljine kod Travnika (8.VI.), Drenovnik kod Kaknja (13.VI.), Busovačke staje (16.VI.), "Sjevernom logoru" u Mostaru (5.VII.), Doljanima kod Jablanice (28.VII.), Bugojnu, Kiseljaku kod Žepča (16.VIII.), Brdo-Zabilje kod Viteza (5.IX.), Grabovici (9.IX.), Uzdolu kod Prozora (14.IX.), Bobašima kod Viteza (18.IX.), Križančevu Selu kod Viteza (22.XII. 1993.), kod Buhinih Kuća (9.I. 1994.) i drugi zločini; do prosinca 1997. prikupljeni su podaci o 996 ubijenih hrvatskih civila (od toga 120 djece) i 506 vojnika HVO, koji su bili žrtve zločina Armije BiH. Pripadnici HVO-a najteže zločine nad Muslimanima počinili su u selima Ahmići, gdje je ubijeno 117 Muslimana (16.IV. 1993.), i Stupni Dol (23.X. 1993.).

Istodobno dok su trajali hrvatsko-muslimanski sukobi u BiH, u Hrvatskoj je utočište našao velik broj muslimanskih izbjeglica iz BiH; početkom 1994. u Republici Hrvatskoj bilo je više od 280.000 izbjeglica (Hrvata i Muslimana) iz BiH.
Oružani sukobi između HVO-a i Armije BiH, koji su uz povremena primirja trajali od listopada 1992. do ožujka 1994., nazivaju se "rat u ratu"; Hrvati su taj rat doživjeli kao pokušaj Bošnjaka-muslimana da od Hrvata, kao manje brojnoga naroda u BiH, uzmu ono što su izgubili od Srba te kao izdaju naroda koji su "obranili" i zbrinuli (velik broj muslimanskih izbjeglica primila je Republika Hrvatska), a Bošnjaci-muslimani su taj rat doživjeli kao izdaju ratnoga saveznika i pokušaj ostvarenja "velikohrvatske" ideje te priključenja dijela teritorija BiH Hrvatskoj.

Dana 30. lipnja 1993. godine, po ranijem planu zapovjedništva tzv. A RBiH, zajedno sa snagama tzv. A RBiH s područja grada Mostara, pripadnici muslimanske nacionalnosti HVO-a u Bijelom Polju i Vrapčićima, zauzeli su cjelokupno područje lijeve obale Neretve, izuzev manjeg dijela oko samostana časnih sestara u Bijelom Polju, te protjerali ili zarobili cjelokupno hrvatsko stanovništvo. Tijekom akcije, a nakon zarobljavanja, ubijeno je 9 pripadnika HVO-a, te civilne osobe Jozo Sesar, Ivan i Verka Perić, a nestao je Marko Leko, pripadnik HVO-a. Veći broj civila i vojnika je ranjen, a zarobljeno je oko 100 pripadnika HVO-a i 115 civilnih osoba, među kojima je bio i veći broj djece, žena i staraca.
Istoga jutra, u selu Vrapčići, pri zarobljavanju su ubijeni pripadnici HVO-a Zdravko Mihalj (zvani Kina) i Dragan Rakić, a nakon zarobljavanja je ubijen Ivan Kolobara, zvani Droba. Dva dana kasnije, 2. srpnja 1993. godine, ubijeni su i pripadnici HVO-a, Vinko Perić i Davor Merdžo, koji su zarobljeni 30. lipnja 1993. godine. U selu Gnojnice, koje je od početka sukoba bilo pod nadzorom tzv. A RBiH, od svibnja do kraja srpnja 1993. godine, preostalih 17 Hrvata, starijih civilnih osoba s preko 55 godina starosti, zatočeno je u obiteljskom domu Nikole Filipovića, gdje su doživljavali različita psihička i fizička maltretiranja, a od posljedica batinanja vlasnik kuće je ostao nepokretan. Tijekom sukoba između tzv. ARBiH i HVO, pripadnici Armije BiH su neselektivnim bombardiranjem gradskog područja ubili veći broj civilnih osoba. Tako je uslijed topničkog napada topničkim i minobacačkim oružjem na civilne objekte u naseljima "Đikovina" i "Panjevina", dana 3. rujna 1993. godine, poginulo 5 civilnih osoba, od kojih jedno dijete, a ranjeno je i 20 civilnih osoba, od čega sedmero djece, a 25. siječnja u naselju Zgoni, minobacačkom granatom ubijeno je četvero, a ranjeno dvoje djece i jedna starica.

ZLOČINI NAD HRVATIMA U OPĆINI MOSTAR

Dana 9. rujna 1993. godine, prigodom prikupljanja snaga tzv. A RBiH za izvođenje napadne operacije "Neretva 93", koja je odobrena od najvišeg političkog i vojnog vrha muslimanskog naroda, u selu Grabovica bile su privremeno smještene postrojbe tzv. A RBiH: postrojba za specijalne namjene GŠ Armije BiH "Zulfikar", dio 44. brigade Jablanica, dio 9. motorizirane brigade Sarajevo - oko 120 pripadnika koji su podčinjeni postrojbi "Zulfikar", dio bojne VP 4. korpusa tzv. A RBiH, pripadnici MUP-a iz policijske postaje Jablanica, čiji su pripadnici pobili 32 civilne osobe, od čega jedno dijete od 4 godine starosti, 13 osoba starijih od 70 godina i 10 žena. U to vrijeme selo Grabovica je bilo pod potpunim nadzorom tzv. A RBiH već nekoliko mjeseci. Crta bojišnice je bila daleko na jugu, a u selu nije bilo nikakvih oružanih snaga hrvatskog naroda niti su pripadnici tzv. A RBiH bili bilo čim isprovocirani prije počinjavanja masakra. Dana 19. rujna 1993. godine, nakon predaje 7 pripadnika HVO-a pripadnicima tzv. A RBiH, pretučen je Pero Kosir koji je sutradan preminuo od zadobivenih batina, a nakon iznošenja mrtvog tijela iz objekta u kojem su bili zatočeni, u njega je iz vatrenog oružja pucao jedan pripadnik tzv. A RBiH govoreći "ne vjeruj ustaši ni kad se pravi mrtav". Pripadniku HVO-a Juri Kosiru je, uz stravično mučenje, odsječeno uho, a dan kasnije, 20. rujna 1993. godine, Draganu Lasiću, zarobljenom pripadniku HVO-a, najprije je nožem na čelu urezano "MAX" (kao asocijacija na Maksa Luburića, ustaškog časnika), a zatim je izveden ispred prostoriju u kojoj su bili zatočeni, gdje su ga strijeljali pripadnici tzv. A RBiH Zikrija Ljevo i osoba s nadimkom "Kordić". Dana 20. rujna 1993. godine, nakon što su pripadnici tzv. A RBiH privremeno zauzeli naselje "Kolonija" u Rodoču, ubili su 6 civilnih osoba, dok su 4 civilne osobe nestale. U sukobima između Muslimana i Hrvata, na teritoriju općine Mostar, ukupno su ubijene 72 civilne osobe hrvatske nacionalnosti, te 219 pripadnika HVO, od kojih 5 neposredno nakon zarobljavanja, te još 24 u zatočeništvu, a kao nestale se vode 23 osobe. Muslimanske vlasti su na teritoriju općine Mostar oformile i četiri zatvora/mučilišta kroz koja je prošlo više od 120 civilnih osoba, među kojima je bilo i 15 malodobnih osoba, 26 starih osoba s preko 70 godina starosti i 42 žene, te 105 pripadnika HVO-a. Ubijena su 24 zatočenika, a preko 50 ih je teže ili lakše ranjeno. Svi zatočenici su prošli najteže oblike fizičkog i psihičkog zlostavljanja.Tijekom sukoba ukupno je prognano oko 10 000 Hrvata, iz 19 naselja (uglavnom s lijeve obale Neretve), dok je u svih 19 naselja učinjena potpuna ili djelomična devastacija objekata u vlasništvu Hrvata (oko 1 200 objekata).

PROTUZAKONITO ZATVARANJE I NEČOVJEČNO POSTUPANJE

Tijekom sukoba između Muslimana i Hrvata na teritoriju općine Mostar, muslimanske vlasti su oformile četiri zatvora kroz koja je prošlo više od 120 civilnih osoba, među kojima je bilo i 15 malodobnih osoba, 26 starih osoba s preko 70 godina starosti i 42 žene, te 105 pripadnika HVO-a. Tijekom zatočeništva ubijena su 24 zatočenika, a više od 50 ih je teže ili lakše ranjeno. Skoro svi zatočenici su prošli najteže oblike fizičkog i psihičkog zlostavljanja.

ZATVOR U ZASELKU MEKE U SELU POTOCI

Zatvor za civilne osobe u zaseoku "Meke" u Potocima oformljen je 1. srpnja 1993. godine, a zatvoren 8. srpnja 1993. godine. U zatvoru je bilo zatočeno 88 civilnih osoba s područja Bijelog Polja, uhićenih u njihovim kućama tijekom napada pripadnika tzv. A RBiH na Bijelo Polje, dana 30. lipnja 1993. godine. Iste osobe su dana 9. srpnja 1993. godine premještene u zgradu IV. osnovne škole Mostar, gdje su bile zatočene do jutra 22. srpnja 1993. godine, kada su premještene u zgradu Osnovne škole u selu Potoci, gdje su provele najveći dio zatočeništva.

ZATVOR U OSNOVNOJ ŠKOLI U SELU POTOCI

Zatvor za civilne osobe u Osnovnoj školi u selu Potoci oformljen je 22. srpnja 1993. godine, kada su u njega premješteni zatočenici iz IV. osnovne škole Mostar, a zatvoren 2. prosinca 1993. godine, kada je obavljena razmjena zatočenika. Zatočenicima iz IV. osnovne škole Mostar, u zatvoru u Osnovnoj školi u selu Potoci pridodat je još jedan broj novih, tako da je ukupan broj zatočenika, koji su bili zatočeni u selu Potoci iznosio 110, od čega 15 maloljetnih osoba (osmero djece do 10 godina starosti), 26 starih osoba (preko 70 godina starosti) i 38 žena.
Tijekom boravka zatočenika u ova dva zatvora, čuvari u zatvorima i pripadnici tzv. A RBiH su prema zatočenicima primjenjivali različite metode fizičkog i psihičkog mučenja, protuzakonito osnivali i koristili radne vodove na prvoj crti bojišnice, zatočenicima uskraćivali medicinsku pomoć, a uvjeti smještaja su bili vrlo teški. Zatočenici su posebno mučeni glađu pa je većina tijekom zatočeništva izgubila 20 do 30 kg tjelesne težine. Zabilježen je i slučaj silovanja, o kojem, zbog patrijarhalnog odnosa koji vlada u lokalnoj sredini, žrtva odbija svjedočiti. U nastavku navodimo samo najdrastičniji primjeri psihičkog i fizičkog zlostavljanja. Formiranjem radnog voda od 20-ak zatočenika za obavljanje raznih fizičkih poslova (utvrđivanje prve crte bojišnice, izvlačenje ranjenih i poginulih, itd.), zatočenici su proživljavali najraznovrsnije torture fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Prigodom obavljanja ovakvih zadaća, u razdoblju od 2. kolovoza do 3. studenog 1993. godine, smrtno je stradalo 7 zatočenika, od kojih je 5 namjerno ustrijeljeno iz neposredne blizine, dok su dva zatočenika poginula u unakrsnoj vatri kopajući isturene rovove na prvoj crti bojišnice. Zatočenika Stanka Zovku, zvanog Đatko, ubio je iz neposredne blizine, 2. kolovoza 1993. godine, pri kopanju rovova na prvoj crti u selu Potoci (kod gostionice "Borik"), pripadnik tzv. A RBiH, Mehtet Kaminić. Dana 28. kolovoza 1993. godine pri obavljanju radova na prvoj crti u selu Potoci (preko puta samostana časnih sestara) ubijen je Marko Sesar, a na isti način u selu Potoci, dana 31. kolovoza 1993. godine i Marko Bilić. Posebno je brutalan način ubijanja trojice zatočenika, dana 26. rujna 1993. godine, na brdu Ćuurak iznad sela Livač, prigodom iznošenja protuzrakoplovne strojnice tzv. A RBiH. Tada je vojnik tzv. A RBiH, Mirsad Omanović, zvani Alaga, pratio skupinu od 12 zatočenih Hrvata, od kojih su trojica bili maloljetne osobe, i iz neposredne blizine ubio Stjepana Bilića, Tomu Brajkovića i žarka Drinovca i to na način postupnog ranjavanja (pucao u noge, ruke, dijelove tijela, te pustio da zatočenici iskrvare) dok nisu podlegli, a zatim je ostale natjerao da ih doslovce svuku niz brdo u zaselak Skenderove mlinice, gdje su ih morali zatrpati kamenjem, iako je, u tom trenutku, Stjepan Bilić još davao znake života. Dana 3. studenog 1993. godine pri kopanju rovova na prvoj crti u selu Potoci (na putu M-17) ubijen je Ljubo Škobić. Također, u istom razdoblju zabilježena su četiri slučaja teškog ranjavanja i nanošenja teških tjelesnih ozljeda prigodom obavljanja poslova na prvoj crti bojišnice ili uslijed batinanja koje su činili pripadnici Armije RBiH. Dana 24. kolovoza 1993. godine, Ibrahim Demirović, zvani Hećim zapovjednik brigade) i Hebib Čopelj, izabrali su 37 zatočenika, uglavnom (starijih i nemoćnih osoba, te jedno dijete (da ne bi mogli bježati), s namjerom da ih uporabe kao "živi štit" pri izvođenju borbenih djelovanja postrojbe Ibrahima Demirovića na podruju sela Raštani i u blizini objekta HE Mostar. Među zatočenicima je bio i starac Mile Karlušić, invalid koji nije mogao hodati, pa su ga ispred "živog zida" vozili u ručnim kolicima. Izabrani civili su u skupini zadržani do 28. kolovoza 1993. godine, a tom prigodom su po jednu noć proboravili u privatnoj kući u selu Vrapčići, zaselak Marići i u prostorijama zgrade u krugu PI "Đuro Salaj" u Vrapčićima, pri čemu su bili izloženi brutalnoj fizičkoj i psihičkoj torturi, batinanju i izgladnjivanju, te unakrsnoj pješačkoj i topničkoj vatri na prvoj crti bojišnice dok su vođeni prema objektu HE Mostar. Pri zlostavljanju zatočenika (čak i trudnica i starijih osoba, od kojih su neki podlegli pri izlasku iz zatočeništva) posebno su se isticali: Šemso Čagalj, zvani Sultan, Mujo Karadža, zvani Hodža, Zikrija Ljevo, Edin Omanović, zvani Beća, Vernes Zahirović, Lutvija Duraković, Sead Macić, Esad Macić, Rifat Skorupan, Mirsad Vrce, Mumin Nazdrajić i drugi, zatočenicima nepoznati počinitelji.

ZATVOR U IV. OSNOVNOJ ŠKOLI U MOSTARU

Vojni zatvor u IV. osnovnoj školi u Mostaru, oformljen je 30. lipnja 1993. godine a zatvoren 19. ožujka 1994. godine, kada je obavljena razmjena zatočenika. U ovom zatvoru bilo je zatočeno između 115 i 130 zatočenika, od kojih 4 žene i 6 civilnih osoba. Zatvorski prostor se sastojao od dvije podrumske prostorije, jedna dimenzija 7,5x6m, a druga 2x3m, obje visoke po 2,2 metara
i s po jednim otvorom od 80x80 cm, ranije predviđenim za ubacivanjem ugljena. Prostorije su bile međusobno povezane vratima. Oba otvora za vani su bila daskama zatvorena tako da je u prostorijama stalno vladao mrak ili je prostor bio osvijetljen malom neonskom sijalicom. Higijenski uvjeti u zatvoru su bili katastrofalni. Zatočenici su ležali na drvenim paletama koje su bile poredane po podu ili na određenom broju spužvi, a pod je uslijed kiša redovito bio poplavljen. Fiziološke potrebe bilo je dopušteno obavljati samo dva puta dnevno, ujutro i uvečer, a tijekom dana zatočenici su fiziološke potrebe obavljali u otvorenoj posudi bez poklopca, koja je bila smještena u većoj zatvorskoj prostoriji i iz nje se širio nepodnošljiv smrad. Zatočenicima nije bilo dopušteno umivanje niti kupanje, tako da su se pojedini od njih okupali tek nakon 6 mjeseci zatočeništva, iako su mnogi radili na vađenju i zakopavanju leševa, čišćenju grada i sličnim poslovima. Medicinsku pomoć pružala su im dvojica zatočenika liječnika, uglavnom savjetima i previjanjima, jer lijekova nije bilo, ili ih je bilo vrlo rijetko pri posjetima međunarodnih humanitarnih organizacija zatvoru. Iz ovog zatvora velika većina zatočenika prihvaćana je ili je kasnije odvođena na razna ispitivanja, mučenja, batinanja u privremenom zatvoru u zgradi bivšeg "SDK" i u podrumu zgrade robne kuće "Razvitak" u Mostaru, a prigodom obavljanja zadaća na prvoj crti bojišnice ili poljoprivrednih radova privremeno su smještani u prilagođenim prostorijama za zatvor u selu Blagaj. Prema zatočenicima u zatvoru u IV. osnovnoj školi u Mostaru i u svim privremenim zatvorima u kojima su povremeno odvođeni, primjenjivane su s protuzakonite i nečovječne metode fizičkog i psihičkog mučenja.
O mučenjima govore i iskazi svih zatočenika. Iz izjave jednog zatočenika:
"...Navečer, kada bi upalili njihovu muziku, znali smo da dolaze po nas. Ušli bi u ćeliju i prstom pokazivali na par ljudi da iziđu. Iz ćelije smo čuli kako ljude tuku i vrište. Ljudi su se vraćali nakon sat, dva, tri i bili su krvavi i izudarani..." "... Svaki dan je bio posao od jutra do mraka. Kad bi navečer završili posao slijedilo je batinanje. Jedne večeri su nas počeli tući u 21,00, a završili oko 5,00 sati. Mome kolegi Mirku Skoki popucala su rebra. Bez obzira na to gonili su ga na rad..." Uvjeti smještaja u svim ovim zatvorima bili su vrlo slični, a zatočenici su
mučeni glađu pri čemu je većina izgubila od 20 do 40 kg tjelesne težine.
Izjava jednog zatočenika: "...Kad sam ušao u zatvor imao sam oko 98 kilograma, a u 10. mjesecu, 58 kilograma. Hrana u zatvoru se nije mijenjala. Zadnji dan su nam dali isto što i prvi..." ili izjava drugog zatočenika: "...u zatvor sam ušao sa 102 kg, a izašao sa 56 kg...".
Zatočenici su svakodnevno odvođeni obavljati razne vrste fizičkih poslova na uređenju prve crte bojišnice pri čemu su proživljavali najraznovrsnija fizička i psihička zlostavljanja. U Blagaju su zatočenike premlaćivali uglavnom mještani Muslimani, a zatočenici su u nekoliko navrata morali proći kroz špalir koji su napravili mještani pri čemu su zatvorenici teško premlaćivani tvrdim drvenim ili metalnim predmetima. Prigodom obavljanja ovakvih zadaća, u razdoblju od 5. srpnja do 7. listopada 1993. godine, smrtno je stradalo 17 zatočenika, a više od 50 ih je teže ili lakše ranjeno. Većina zatočenika je bila namjerno izložena pogibiji tako što je izvoeđna ispred zaklona u vrijeme jačih granatiranja ili pješačkih djelovanja, posebno u Šantićevoj ulici u Mostaru, a pojedince su s leđa ubijali pripadnici tzv. A RBiH.
Tako su ubijeni sljedeći zatočenici u Šantićevoj ulici: Marko Mikulić - 5. srpnja, Slavko Kolobara - 6. kolovoza, Stojan Škobić - 13. kolovoza, Tomo Karlušić i Branko Grgić - 18. kolovoza, Zoran Bošnjak i Ante Lovrić - 20. kolovoza, Branko Kožul - 23. kolovoza, Filip Raić - 4. rujna, Ante Mikulić - 18. rujna, Stanko Zovko 21. rujna, Anđelko Vrljić - 1. listopada, te Antonio Buntić - 7. listopada 1993. godine. Pored njih, na prvoj crti bojišnice, dok su izvodili radove, ubijeni su: Zdenko Jovanović i Ivan Ravlić - 18. rujna, ispred zgrade "SDK" u Mostaru, te Goran Tomić - 18. rujna u "sjevernom logoru".
Nakon dolaska u zatvor kod svakog zatočenika je evidentirana krvna grupa i u više navrata uzimana krv u "Higijenskom zavodu" u Mostaru. Kod nekih zatočenika krv je uzimana čak i pet puta u pet mjeseci zatočeništva. Organizatori uzimanja krvi bili su dr. Dragana Milavić, djelatnik ratne bolnice u Mostaru i Slobodan Marić zamjenik upravnika zatvora u IV. osnovnoj školi u Mostaru.
Zatočenici su neljudski, psihički i fizički mučeni, a teško premlaćivanje je kod zatočenika Marija Lasića, dana 21. rujna 1993. godine, prouzročilo smrt. Pri premlaćivanju, koje je dovelo do pogibije Marija Lasića posebno se isticao zatvorski kuhar Predrag Ajkić, zvani Pajke, koji je Lasića tukao velikom drvenom kutlačom. Veliki broj zatočenika zadobio je teške tjelesne ozljede - većinom s trajnim posljedicama. Pored batinanja i pucanja iz vatrenog naoružanja pored glave zatočenika, kao oblika psihičkog maltretiranja, zatočenici su tjerani piti vlastiti urin, sudjelovati u organiziranim boksačkim mečevima gdje su se međusobno prebijali do iznemoglosti - što je bila posebno omiljena metoda zatvorskih čuvara, itd. O posljedicama teških premlaćivanja vidi se i iz izjave jednog zatočenika poslije izlaska iz zatočeništva: "...Deformacija lubanje, slomili su mi nosnu kost, po čelu se vide ožiljci od držalice i kutlače kojom su nas udarali, ožiljci od drvenih predmeta, najviše...". Pri premlaćivanju zatočenika posebno su se isticali: Mirsad Ćupina (upravnik zatvora koji je poticao podređene da premlaćuju zatočenike), Slobodan Marić (zamjenik upravitelja zatvora i zapovjednik smjene zatvorskih stražara), Huso Oručević (zapovjednik smjene zatvorskih stražara), Edin Tanović, zvani Tana (zapovjednik smjene zatvorskih stražara), Mirsad Zekić (zapovjednik smjene zatvorskih stražara), Adis Batlak, zvani Dado, Nusret Beatović, Mili Čišić, Alija Gušić (iz Tasovčića kod Čapljine), Slađan Medić, Senad Oručević, zvani Senće, Zijo Oručević, zvani Zike, Huso Oručević, Nebojša Rađenović, zvani Nešo, Haso Stupica, Hamid Šunje, zvani Hamo, Hilmo Toporan, Zijad Redžović, Predrag Ajkić, zvani Pajke, Mirsad Handžar, Nezir Kovačević, Mirza Stupac, Alija Batlak, Nezir Pribišić, Enver Stranjak, Miro Bijedić, Memija Boškailo, Nezir Bilušić, Mirsad Čustović, zvani Lija, te drugi, zatočenicima nepoznati djelatnici zatvora i vojne policije tzv. A RBiH, kao i civili koji su puštani u zatvor ili izvan zatvorskih prostorija gdje su se iživljavali nad zatočenicima. Najpoznatiji su: Semir Ćemalović, zvani Pika, Lola Kudin pucao iz neposredne blizine u jednog zatočenika teško ga ranivši), Ahmed (Peco, izvjesni Nešo (Brzi), izvjesni Slaven i drugi.

 

 

MASOVNA UBOJSTVA, NAMJERNA USMRĆIVANJA,
NANOŠENJE TEŠKIH TJELESNIH OZLJEDA

Selo Grabovica nalazi se uz rijeku Neretvu, 35 km sjeverno od Mostara i 12 km južno od Jablanice i pripada općini Mostar. Obuhvaća nekoliko naselja na obje obale jezera HE "Salakovac" u dužini 6,5 km: Grabovica, Ćopi i Ominje na desnoj obali jezera, te Grabovica i Sjenčine na lijevoj obali jezera Salakovac. Pred rat su ova naselja bila nastanjena isključivo hrvatskim pučanstvom, ukupno oko 220 ljudi u 70-ak domaćinstava. Početkom sukoba između tzv. A RBiH i HVO-a, 10. svibnja 1993. godine, pripadnici tzv. A RBiH su praktično bez većeg otpora zauzeli područje Grabovice kojem je bilo 35 vojnika HVO-a. Tijekom izvođenja ove akcije poginuo je u jedan pripadnik HVO-a, a četiri su zarobljena i odvedena u logor "Muzej" u Jablanici. Dva dana nakon zauzimanja Grabovice, pripadnici tzv. A RBiH strijeljali su vojnika HVO-a Željka Rozića koji se predao, a zapaljene su i dvije hrvatske kuće Dragana i Pere Mandića. Nakon što je tzv. A RBiH zauzela Grabovicu, u njoj je ostala 91 osoba hrvatske nacionalnosti, većinom starije osobe i petero djece. Svakodnevno je pljačkana hrvatska imovina (stoka, kućanski aparati, namještaj i dr.) što su činili muslimanski vojnici iz Jablanice i okolnih naselja. Kada se šezdesettrogodišnji starac J Jozo Ištuk usprotivio pljačkanju svoje imovine i odvođenju stoke, pripadnici tzv. A RBiH su ga u srpnju 1993. godine ubili. Pored pljačke imovine svakodnevno je maltretirano i zastrašivano preostalo hrvatsko stanovništvo. U ovom razdoblju svakodnevno se pljačka hrvatska imovine (stoka, kućanski aparati, namještaj i dr.) što čine muslimanski vojnici iz Jablanice i okolnih naselja.
Posebno izdvajamo slučaj Joze Ištuka, 63-godišnjeg starca, koji se usprotivio pljačkanju njegove stoke od pripadnika tzv. A RBiH a oni su ga ubili u mjesecu srpnju 1993. godine. Pored pljačke imovine svakodnevno se maltretira i zastrašuje preostalo hrvatsko stanovništvo.
U ovom razdoblju Grabovica je bila pod izravnim nadzorom postrojbi 6. Korpusa tzv. A RBiH, odnosno tadašnje OG Sjever-2 kojom je zapovijedao Zulfikar Ališpago - Zuka, koji je bio i zapovjednik postrojbe za posebne namjene ŠVK tzv. A RBiH "Zulfikar". Zamjenik i vršitelj dužnosti zapovjednika postrojbe "Zulfikar" u to vrijeme bio je Nihad Bojadžić, s nadimkom Blek ili Nihko. Pored pripadnika postrojbe "Zulfikar"na području Grabovice često su boravili i pripadnici "Drežničkog bataljona" pod zapovjedništvom Mustafe Beglerovića - Mujice, iz sastava 4. Korpusa tzv. A RBiH.Zbog otežane komunikacije između Mostara i Jablanice u ovom razdoblju nadležnost nad Grabovicom imale su i civilne vlasti Jablanice odnosno načelnik MUP-a Jablanica Emin Zebić i predsjednik ratnih predsjedništava općina Jablabica, Konjic i Prozor dr. Safet Ćibo. Ovakvo je stanje potrajalo sve do početka rujna 1993. godine, kada otpočinju aktivnosti tzv. A RBiH za izvođenje akcije "Neretva 93", koju su odobrili predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i zapovjednik Štaba vrhovne komande (ŠVK) tzv. A RBiH Rasim Delić, što je imalo za cilj ovladavanje dijelom teritorija BiH od Bugojna do Jadranskog mora. Prema zapovijedima zapovjednika ŠVK tzv. A RBiH Rasima Delića, nositelji napadnih operacija u akciji "Neretva 93" bile su postrojbe iz IV. i VI. korpusa tzv. A RBiH, a pridodate su im i postrojbe iz III. korpusa, te I. korpusa tzv. A RBiH:
- Dijelovi 9. Bbr pod zapovijedanjem Ramiza Delalića - Ćele;
- Dijelovi 10. Bbr pod zapovijedanjem Mušana Topalovića - Cace, kao i manje postrojbe
za posebne namjene;
- "Igmanski vukovi" pod zapovjedništvom Ediba Šarića;
- Skupina pod zapovjedništvom Adnana Solakovića poznata kao "Solakovi ljudi" ili "Adnanova grupa"
- "Handžar divizija" i
- Odred za posebne namjene MUP-a BiH "Laste". Već od ranije na ovome području bila je nazočna postrojba za posebne namjene ŠVK "Zulfikar" pod zapovijedanjem Zulfikara Ališpage - Zuke i Nihada Bojadžića.

Radi praćenja provođenja akcije kao i koordiniranja postrojbi 4. i 6. K tzv. A RBiH te ostalih postrojbi koje su sudjelovale u akciji, zapovjednik ŠVK zapovjedio je da se formira IZM ŠVK sa sjedištem u Jablanici u sastavu: Sefer Halilović, Vehbija Karić, Zićro Suljević, Rifat Bilajac, Džemal Najetović, Edin Hasanpašić i Namik Džanković. Istodobno u Zapovjedništvo OG Sjever-2 uz zapovjednika Zulfikara Ališpagu - Zuku pridodani su Edib Šarić, Huso Alić, Kasim Korjenić i Reuf Sidran. Spomenute postrojbe dana 06. rujna 1993. godine počinju pristizati u Jablanicu a odatle ih se većina upućuje na smještaj u Grabovicu, tako da je u Grabovici bilo više od 700 vojnika. Za prihvat i razmještaj postrojbi ispred IZM ŠVK zaduženi su bili generali Vehbija Karić i Zićro Suljević. Prema iskazima svjedoka, odmah nakon dolaska spomenute postrojbe počele su praviti izgrede, a Vrehbija Karić je pred postrojenim pripadnicima tzv. A BiH zapovjedio da se postrojbe smještaju po kućama u kojima žive Hrvati, te rekao: "ako se ko bude bunio, bacite ga u Neretvu"! Prije dolaska postrojbi tzv. A RBiH u Grabovicu, u selo su dolazili predstavnici civilne vlasti iz Jablanice i predstavnici tzv. A RBiH na čelu s generalom Karićem te prenijeli lokalnom hrvatskom stanovništvu da će u selo doći pripadnici tzv. A RBiH, te da ih trebaju primiti u svoje kuće i da se ničega ne trebaju plašiti.
U noći 8/9. rujna 1993. godine u svojim kućama su mučene i masakrirane 32 civilne osobe hrvatske nacionalnosti. živih svjedoka navedenog zločina nema, osim dvojice braće Gorana i Zorana Zadre, tada dječaka od 11 i 13 godina, koji su očevici ubojstva svoje obitelji: majke Ljubice, oca Mladena, sestre Mladenke, babe Matije i djeda Ivana, a vidjeli su i nekoliko mrtvih tijela ubijenih susjeda. Iz iskaza dječaka Gorana Zadre izdvojen je jedan dio koji govori o ubojstvima: "...Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali - Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da s e sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na `talijanku', drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao i on bi poginuo. Rekao sam mu: `Hajde da se sklonimo.' I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: `Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.' Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri je bilo taman pune četiri godine..."

U noći 8./9. 9. 1993. godine ubijene su sljedeće osobe:

1. Pero Čuljak , rođen 1913. godine;
2. Matija Čuljak, rođena 1917. godine;
3. Cvitan Lovrić, rođen 1936. godine;
4. Jela Lovrić, rođena 1940. godine;
5. Mara Mandić, rođena 1912. godine;
6. Ivan Mandić, rođen 1935. godine;
7. Ilka Miletić, rođena 1926. godine;
8. Anica Pranjić, rođena 1914. godine;
9. Franjo Ravlić, rođen 1917. godine;
10. Pero Marić, rođen 1914. godine;
11. Ivan Šarić, rođen 1939. godine;
12. Dragica Marić, roena 1914. godine;
13. Josip Brekalo, rođen 1939. godine;
14. Luca Prskalo, rođena 1939. godine;
15. Andrija Drežnjak, rođen 1921. godine;
16. Mara Drežnjak, rođena 1921. godine;
17. Dragica Drežnjak, rođena 1953. godine;
18. Ilka Marić, rođena 1921. godine;
19. Ruža Marić, rođena 1956. godine;
20. Martin Marić, rođen 1911. godine;
21. Marinko Marić, rođen 1941. godine;
22. Luca Marić, rođena 1944. godine;
23. Marko Marić, rođen 1906. godine;
24. Matija Marić, rođena 1907. godine;
25. Ruža Marić, rođena 1935. godine;
26. Ivan Marić, rođen 1906. godine;
27. Matija Marić, rođena 1923. godine;
28. Mladen Zadro, rođen 1956. godine;
29. Ljubica Zadro, rođena 1956. godine;
30. Mladenka Zadro, rođena 1989. godine;
31. Živko Drežnjak, rođen 1933. godine te
32. Ljubo Drežnjak, rođen 1932. godine.

Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način:

- Jozo Brekalo bio je razapet na križ nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac
- Luca Brekalo dugo je mučena da bi na kraju bila živa zapaljena;
- Pero je Marić zaklan;
- Ivan Šarić je ubijen pred ženom Ljubicom Šarić koja je tada silovana, a nakon dugog zatočeništva, razmijenjena, a kada je došla u Mostar izvršila samoubojstvo, što je posljedica pretrpljenih stresova.

Nakon učinjenog masakra Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi - Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo. Iz izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH koji je bio nazočan u Grabovici izdvojen je dio koji govori o postavljanju punktova: "Bio sam lično prisutan kad je Vehbija izdao naredbu da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. Naredbu su izdali Zuki i znam da je on odmah poslao po tri čovjeka s n naređenjem da ni policija, ni UNPROFOR, ni novinari, niti bilo ko drugi ne smije stupiti nogom u selo Grabovica."
Sa svrhom skrivanja dokaza o učinjenom masakru, pripadnicima tzv. A RBiH zapovjeđeno je da se leševi pobacaju u Neretvu, tako da je prigodom razmjene, koja je uslijedila nakon prestanka sukoba, razmijenjeno samo 11 tijela ubijenih Hrvata iz Grabovice. O bacanju tijela ubijenih Hrvata u Neretvu govori i izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH, nazočnog u Grabovici u vrijeme zločina: "Ujutro više nije bilo Hrvata u selu. Vidio sam njihove leševe u Neretvi." Također, neki od najviših časnika tzv. A RBiH su zatražili da se pogube i dvojica dječaka, svjedoka zločina kako bi se zločin prikrio. O tome govori u svojoj izjavi za sarajevski tjednik "Dani" od 24. listopada 1997. godine i Ramiz Delalić-Ćelo: "...Onda sam njih dvojicu stavio u auto i poveo u Zukinu bazu u Donju Jablanicu. Ispričao sam im sve što sam čuo od dječaka. Tu su bili: Sefer Halilović, Zuka, Vehbija, Zićro, Bilajac, Nihad Bojadžić, Zukin zamjenik... Pojedinci su rekli da djecu treba ukloniti, da se ne bi saznalo za ofenzivu. Bio sam kategoričan: djecu treba poslati ujaku i ujni i skloniti ih na sigurno. Neću da kažem ko je dao takav prijedlog za djecu, jer sam i to rekao u svojoj izjavi Upravi vojne bezbjednosti." Dana 10. rujna 1993. godine u Konjicu je održan sastanak visokih vojnih i civilnih dužnosnika na kojem su upoznati s učinjenim zločinom u Grabovici. Na sastanku su bili: Rusmir Mahmutčehajić, Safet Ćibo, Bakir Alispahić, Sefer Halilović i Vehbija Karić. S ovog sastanka upućena su Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću izvješća o zločinu počinjenom u Grabovici. Odmah poslije počinjenog zločina, izjave od počinitelja zločina uzeo je časnik Uprave bezbjednosti Namik Džanković, a kasnije je tim Uprave bezbjednosti proveo istragu s jedinim ciljem da se zataška i prikrije odgovornost članova GŠ tzv. A RBiH, posebno generala Vehbije Karića.
Prema kasnijim izjavama u tisku pripadnika tzv. A RBiH koji su bili nazočni u Grabovici u vrijeme zločina govori se da je "Uprava bezbednosti do u tančine saznala sve detalje oko masakra u Grabovici". Da je masakr u Grabovici planiran, potvrđuje i činjenica da je jedan pripadnik 44. Bbr iz Jablanice neposredno pred početak ubijanja došao u Grabovicu kako bi spasio Stoju i Ivana Pranjića koji su bili rodbina njegove žene. Spomenuti je vojnik uz odobrenje Zulfikara Ališpage - Zuke uspio odvesti dvoje navedenih staraca iz Grabovice. Oko 40 Hrvata iz Grabovice koji su preživjeli pokolj odvedeni su u logor "Muzej", kako je navedeno, radi osobne sigurnosti. Zatočeni Hrvati su u zatvoru u Jablanici zadržani do razmjene u ožujku 1994. godine.
Trenutno u Grabovici ne živi niti jedan Hrvat, dok su sve kuće opljačkane ili spaljene. U kući Dragana Mandića smještena je vojarna tzv. A RBiH, a u kući njegova brata Franje smješten je mekteb - islamski vjerski objekt za potrebe postrojbe tzv. A RBiH, dok je u kući trećeg brata smještena vojna ambulanta. Groblja koja su pripadala Hrvatima Grabovice devastirana su na način da je većina nadgrobnih spomenika srušena, a u nekoliko slučajeva su otvarani stari grobovi i vađene kosti koje su bacane u Neretvu.

"Odbor za istraživanje i dokumentaciju: "Dossier - zločini muslimanskih postrojba nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994. godine"

Hrvatsko-muslimanski sukobi


U traženju razloga za sukob između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka svaka strana ima svoje kriterije i svoje krivce, a u pravilu vidi ih samo u drugome. U tome se događaju neshvatljivi obrati u kojima se zaboravlja izvor svih ratnih zala, srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu. Tako dio muslimansko-bošnjačkih političara optužuje Hrvate za agresiju i genocid, zaboravljajući zlodjela srpskog agresora, ne spominjući zla koja su oni nanijeli Hrvatima; npr. u srednjoj Bosni i u Hercegovini.
I Hrvati i Muslimani-Bošnjaci uglavnom prešućuju vlastite zločine. I dok svaka strana pokušava prikriti svoje zločine i zločince, svima su puna usta opraštanja i pomirbe. U svjetskoj javnosti se obično ističu zločini Hrvata u Ahimićima i Stupnom Dolu, a potpuno su ili djelomice zataškana zlodjela Muslimana-Bošnjaka u Borovici kod Vareša, Kiseljaku kod Žepča, Trusini, Uzdolu, Doljanima, Grabovici kod Jablanice, Konjicu i u Mostaru. Svaka strana svoje zločine prešućuje ili umanjuje, traži opravdanja za njih u raznim okolnostima, a tuđe uveličava do razine genocida i generalizira do kolektivne nacionalne odgovornosti. Nerijetko se optužuje za genocid cijeli narod, protivnik se sotonizira. Tako se ne spominju mnoga pozitivna događanja kao slučaj u vitezu gdje su bosanski franjevci pred razjarenim ekstremistima iz svoga naroda branili Muslimane-Bošnjake ili da su u Varešu domaći Muslimani-Bošnjaci pomagali svoje susjede Hrvate, ne spominjući zajedničke borbe u toku cijeloga rata u području Bihaća i Bosanskoj Posavini protiv zajedničkog neprijatelja.
Uz to se pomno onemogućava svaki očevid mjesta zločina. Muslimani-Bošnjaci još ni danas ne dopuštaju hrvatskim stanovnicima sela Grabovica kod Mostara da dođu, identificiraju i dostojanstveno pokopaju svoje najbliže koje su pripadnici Armije BiH masakrirali. Selo Orašac su opkolili žicom da Hrvati ne bi mogli ući u njega.
O karakteru ratnog sukoba između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata u Federaciju Bosne i Hercegovine mišljenja su podijeljena. Često se zaboravlja da je taj sukob samo posljedica srpske agresije na teritorij države Bosne i Hercegovine. Taj sukob se proglašava međuetničkim, građanskim ili čak vjerskim ratom. Postoji i mišljenje da je taj sukob rat hrvatskih separatista za odcjepljenje nekih "hrvatskih" prostora države Bosne i Hercegovine i njihovo priključenje Republici Hrvatskoj. Bio bi to onda međuetnički i međudržavni sukob koji podliježe normama međunarodnog ratnog prava. Srbi i SR Jugoslavija su tim sukobom nastojali dobiti novi argument da se u BiH radi o građanskom ratu, a ne o njihovoj agresiji. Činjenica je da je hrvatski narod u BiH na referendumu (ožujak '92.) dao svoj glas za samostalnu BiH, te da je Republika Hrvatska jedna od prvih zemalja koja je priznala BiH.
Treba podsjetiti da se hrvatski narod u Bosni i Hercegovini prvi organizirao politički i vojno protiv srpskog agresora. Ta njegova organizacija bila je temeljem nastojanja da se održi kao konstitutivan i suveren narod u Bosni i Hercegovini. U redovima hrvatskih vojnih postrojbi početkom rata u Bosni i Hercegovini s Hrvatima se bore i Muslimani-Bošnjaci. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (HZ HB) konstituira se 8. travnja 1992. godine, što je bilo u skladu s tadašnjim ustavnim rješenjima o osnivanju zajednica općina. Isti dan formirano je i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) kao vrhovno tijelo obrane hrvatskog naroda u HZ HB i zaštite drugih naroda u toj zajednici od bilo kojeg agresora. U osnivačkim aktima HZ HB i HVO nema separatističkih tendencija. Oružane postrojbe hrvatskog naroda (HVO) tako su se borile za opstojnost kako hrvatskog tako i muslimansko-bošnjačkom naroda tijekom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Borba protiv srpskog agresora u Bosni i Hercegovini bila je i obrana vlastitih prava u državi Bosni i Hercegovini. Dok je srpsko-crnogorski agresor razarao hrvatsko mjesto Ravno kod Trebinja, u istočnoj Hercegovini, iz Sarajeva su dolazile poruke "to nije naš rat" (A. Izetbegović). Vojna organizacija muslimansko-bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini organizacijski je osmišljena tek 15. travnja 1992. godine i nazvala se Armija BiH, a stvarno je zaživjela znatno kasnije.
Posljedice ratnog sukoba između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka u Bosni i Hercegovini su višestruke i tragične za sudbinu zemlje i za sva tri naroda u njoj. Velikosrpska agresija je uspjela prirodne saveznike u borbi protiv agresora proizvesti u ljute neprijatelje. U tome je samo agresor dobio.
Sličan proces bi mogao biti danas porazan za muslimansko-bošnjački narod u Bosni i Hercegovini, ako islamski radikalizam uznapreduje, jer će se hrvatski i srpski narod u Bosni i Hercegovini naći u istom košu. Bit će jednako ugroženi i to će ih voditi strateškom savezništvu naspram Muslimana-Bošnjaka. Tako će se na istoj ravnini naći jedan od dva ugrožena naroda (Hrvati) s agresorom (Srbi), a vezivat će ih savezništvo iste ugroženosti, etničke i religijske sličnosti.

Kao posljedica hrvatsko muslimansko-bošnjačkog sukoba nastao je tragičan egzodus hrvatskog naroda iz područja koja su bila ili su potpala pod kontrolu Armije BiH, ali isto tako i obrnuto. U vrijeme tog sukoba iz Bosne i Hercegovine je prognano ili izbjeglo oko 150 tisuća Hrvata i oko 50 tisuća Muslimana-Bošnjaka. Posebno je stradala Katolička crkva u Bosni i Hercegovini, kako ona živa tako i ona materijalna. Nestalo je na desetke katoličkih župa, a župa Borovica kod Vareša je uništena do temelja, jer su svi vjernici izbjegli, uništeni su i spaljeni: župna crkva, župna kuća, vjeronaučna dvorana, groblja su porušena i oskvrnjena, popaljene su sve stambene i gospodarske zgrade.

Do 30. lipnja 1993. godine postrojbe HVO-a sačinjavali su zajedno Hrvati i Muslimani-Bošnjaci. Svi Muslimani-Bošnjaci naselja Vrapčići i Bijelo Polje, prema iskazu brojnih svjedoka, bili su u postrojbama HVO-a. U Bijelom Polju na jednog Hrvata pripadnika HVO-a bilo je između pet i deset Muslimana-Bošnjaka. Oni su bili dugogodišnji kućni prijatelji, neki i po 30 godina, bili su čak i kumovi jedni drugima. Borili su se protiv zajedničkog srpskog agresora. U rano jutro 30. lipnja 1993. godine, između 2,30 i 3,00 sata (noću na spavanju) Muslimani-Bošnjaci - pripadnici HVO-a okrenuli su kartu, izdajnički su uperili puške u Hrvate u vojarni zvanoj "Sjeverni logor" u Mostaru i povikali: "Predajte oružje, vi ste opkoljeni od muslimansko-bošnjačke vojske, oko vas su Zukini ljudi. Nešto nije u redu s politikom, ali bit ćete pušteni za par dana dok se to sredi". Hrvati pripadnici HVO-a su se predali, dospjeli su u zatvor u Mostaru i tu su maltretiran i mučeni. Opljačkani su, oduzeto im je sve što im je bilo sveto, krunice su im čupali s vrata i gazili ih nogama, psovali su im "majku ustašku", izvodili su ih iz zatvora vani i onda vraćali izudarane i krvave.

U mostarskom logoru zvanom "4. osnovna škola" od 30. lipnja 1993. do 19. ožujka 1994. godine stradavali su zatočeni pripadnici HVO-a. Oni su svakodnevno u skupinama vođeni na prisilni rad na bojišnicu gdje su se borili pripadnici Armije BiH i HVO-a. Kopali su rovove, utvrđivali i osiguravali borbene položaje Armije BiH. Od lipnja 1993. su praktički sve akcije Armije BiH bile usmjerene protiv HVO-a, a obustavljene one prema srpskom agresoru. Zarobljeni pripadnici HVO-a su također iz ugroženih mjesta izvlačili ranjene pripadnike Armije BiH. Pri tome su bili izravno izloženi smrtnim opasnostima od oružja postrojbi vlastitog naroda. Svjedoci navode da su u tim prilikama poginuli mnogi zatočenici iz logora "4. osnovna škola".

Dana 17. srpnja 1993. poginuo je Stojan Škobić, 18. srpnja Marko Nikolić je poginuo u Mahali (predio Mostara), 2. kolovoza snajperskim hicem usmrćen je Slavko Kolobara, na isti je način 4. kolovoza stradao Branko Kodro, 7. kolovoza ubijen je Tomo Kulušić, 8. kolovoza stradao Branko Kodro, istoga dana u Šantićevoj ulici pogiba Filip Raić, 14. kolovoza snajperskim hicem je usmrćen Zoran Bošnjak, Branko Grgić je poginuo od rasprskavajuće granate, 17. rujna Ante Mikulić je poginuo u Šantićevoj ulici, istog dana u istoj ulici poginuo je i Stanko Zovko, 18. rujna u Maršalovoj ulici poginuli su Ivan Alić i Zdenko Jovanović, 19. rujna Goran Tomić je preminuo od posljedica ranjavanja u Maršalovoj ulici dan ranije; 22. rujna Marko Lasić podlegao je ozljedama nakon brutalnog fizičkog maltretiranja u samom logoru, l. listopada je poginuo Anđelko Vrljić, a 7. listopada 1993. godine Anton Buntić. Oni su stradali obavljajući prisline radove za potrebu Armije BiH na samoj bojišnici.

Svjedok navodi da su svi poginuli i ubijeni zatočeni HVO-a pokopani u "Sjevernom logoru", gdje se nalazi ukupno 27 grobova. On kaže da ne zna što je bilo s preostalih 11 stradalih zatočenika iz logora "4. osnovna škola". Svi ti zatočenici su stradali dok je upravnik logora "4. osnovna škola" bio Mirsad Ćupina, koji je smijenjen 15. listopada 1993. godine i postavljen za upravnika civilnog zatvora, koji se nalazio u objektu zvanom "Razvitak" u Mostaru. Počinitelji tih ratnih zločina su pripadnici vojne policije Armije BiH, koji su bili čuvari logora "4 osnovna škola".

Oko tri sata ujutro 30. lipnja 1993. u mjestu Vrapčići kod Mostara pripadnici Armije BiH uhitili su četvoricu čuvara Tvornice tekstila i sproveli ih u logor "4. osnovna škola". Na ulasku u logor, dok su bili vezani, dočekivali su ih civili i uniformirane osobe i tukli uhićenike. Enver, zvani Bosanac, tukao je policijskom palicom našeg svjedoka po glavi i vratu. U zatvoru su uhićenicima oduzeti osobni dokumenti, cigarete, novac, nakit. Slobodan Marić, Srbin po nacionalnosti, pripadnik vojne policije Armije BiH provocirao je uhićenike, psovao im njihove najbliže i tukao ih. Hamid Šušnje je 12. srpnja 1993. godine tukao zatočene Čapljince, psovao im "ustašku majku" i prijetio da će ih sve pobiti. Vojni policajac Armije BiH to je sve slušao i gledao, a da nije zaštitio uhićene čapljinske Hrvate.

Pripadnici Armije BiH su 15. srpnja 1993. godine spalili 16 civila hrvatske nacionalnosti. Oni su prisilili jadnike da se popnu na limeni krov zgrade bravarsko-limarskog poduzeća "Soko" u Mostaru, a onda su zapalili zgradu pa su u silnom požaru svi izgorjeli. Na liniji razgraničenja nalazili su se pripadnici HVO-a i to su sve vidjeli, ali nisu mogli pomoći svojim sunarodnjacima. Pripadnici Armije BiH nisu tada, a ni dosada, dopuštali nikome da dođe na to mjesto, identificira stradalnike i da ih dostojno pokopa. To je genocidni čin pripadnika Armije BiH koji su tijekom srpnja 1993. bili stacionirani u Mostaru.

Četiri zatočenika iz logora "4. osnovna škola", i to P.Š., B.B., J.K. i S.P., odvedena su 22. srpnja 1993. godine na prisilni rad na groblje zvano "Šarića harem". Tu su kopali grobove, a kada su se vratili u logor bili su krvavi i izudarani, a zatočeniku J.K. je pored toga bilo prostrijeljeno rame. Zatočenici su kasnije svjedočili da su kopali grobove za poginule vojnike Armije BiH. Dok su tako kopali, prišao im je jedan pripadnik Armije BiH i od uhićenog J.K. tražio da klekne i poljubi jedan grob. Kada je on to odbio, pripadnik Armije BiH izvadio je pištolj i pucao mu u rame. Potom je taj vojnik pretukao svu četvoricu uhićenika, a vojni policajac koji je to promatrao nije ništa poduzeo da ih zaštiti.

Dok je još vladalo primirje između pripadnika Armije BiH i HVO-a, 3. rujna 1993. godine, poginulo je nekoliko civila, Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, a više ih je ranjeno. Topovima i minobacačima pripadnici Armije BiH pucali su po zapadnom dijelu Mostara, po Đikovini i Panjevini, odnosno po ulicama Haćamovih i Pave Miletića, koje su pod kontrolom HVO-a. Do napada je došlo iznenada, a od granata su poginuli: Mensur Cican (1964.) Musliman-Bošnjak, Stanko Cvitković (1940.) Hrvat, Lejla Hujdur (1980.) Muslimanka-Bošnjakinja, Kata Pehar (1928.) Hrvatica i Vencel Vidaček (star 63 godine), Hrvat. Ranjeno je još 20 civila, od toga su 12 Hrvati, a osam Muslimani-Bošnjaci. U tome dijelu Mostara, koji je pod kontrolom HVO-a, žive Hrvati i Muslimani-Bošnjaci.

Istog dana vojni promatrači iz Međugorja i predstavnici Španjolskog bataljuna UN-a iz Međugorja napravili su očevid na mjestu događaja, u Ratnoj bolnici u Mostaru, gdje su hospitalizirani ranjenici i u mrtvačnici, te o svemu tome sačinili svoje izvješće.

Toga istoga dana pripadnici Armije BiH ispalili su 15 minobacačkih granata na mostarsko naselje Balinovac. Od tih granata smrtno su stradala četiri, ranjeno je 18 civila, medu kojima je bilo sedmoro djece, od četiri do jedanaest godina.

Grabovica

U selu Grabovica, koje pripada mostarskoj općini, a graniči s općinom Jablanica, počinjen je genocid nad mjesnim stanovništvom 9. rujna 1993. godine. U masakru su okrutno ubijena 32 civila sela Grabovica.

U noći između 8. i 9. rujna 1993. u Grabovici su pripadnici Armije pobili civile hrvatske nacionalnosti. Grabovica je od 10. svibnja 1993. godine bila pod kontrolom Armije BiH i podosta udaljena od bojišnice. Hrvati tog sela su bili u svojevrsnoj izolaciji, pa nisu mogli ni kim komunicirati. Podaci o masakru su tek kasnije otkriveni, a još se ne zna što je s tijelima pogubljenih civila, Hrvata iz Grabovice. Prema nekim informacijama bacani su mrtvi u Neretvu ili su nepokopani trunuli po vrletima neretvanskog kanjona. Za neke se pouzdano zna da su teško mučeni, neki su razapinjani na križ, a zločinci su Jozu Brekala razapeli na drveni križ, otkinuli mu glavu i nabili je na kolac pokraj križa na kojemu je visio. Jozinoj ženi Luci Brekalo izvadili su srce koje su pekli na vatri. U obranu svojih susjeda digle su se tri Muslimanke-Bošnjakinje, ali su zločinci ubili i njih. U tome masakru ubijeni su: Josip Brekalo Ivanov (1939.); Luca Brekalo, Josipova supruga (1939.); Pero Čuljak Mijatov (1913.); Matija Čuljak, Perina supruga (1917.); Andrija Drežnjak Tomin (1921.); Mara Drežnjak, Andrijina supruga, Dragica Drežnjak, Andrijina kćer (1953.), Živko Drežnjak Blažev (1933.); Ljuba Drežnjak, Živkova supruga (1932.); Cvitan Lovrić Tadijin (1936.); Jela Lovrić, Cvitanova supruga (1940.); Ika Marić, Šimunova udovica (1921.); Ruža Marić Šimunova (1956.); Marin Marić Blažev (1911.); Marinko Marić Marinov (1941.): Luca Marić, Marinkova supruga (1944.); Marko Marić Antin (1906.); Matija Marić, Markova supruga (1907.); Ruža Marić Mijina (1935.); Ilka Miletić Ilijna (1926.); Anica Pranjić, Ivanova udovica (1914.); Frano Ravlić Stjepanov (1918.); Ivan Šarić Perin (1939.); Ivan Zadro Andrijin (1924.); Matija Zadro, Ivanova supruga, Mladen Zadro Ivanov (1956.); Ljubica Zadro (1956.); Mladenova supruga i Mladenka Zadro Mladenova, dijete (1989.).

Bilo je mnogo zahtjeva da se uđe u Grabovicu da bi se utvrdilo točno stanje, ali muslimansko-bošnjačke vlasti to nisu dopustile. Svjetski mediji su prešutjeli taj genocid nad Hrvatima. Navedeni masakr su izveli pripadnici Armije BiH s konjičko-jablaničkog područja. S padom ovog sela, početkom svibnja 1993.u muslimansko-bošnjačke ruke dospjela je i hidroelektrana Grabovica. Tada su u obrani sela poginula tri pripadnika HVO-a: Franjo Zadro, Željko Rozić i Miroslav Zlomislić, a njihov zapovjednik Karlo Marić je bio ranjen i zarobljen. Dio odgovornosti za pad Grabovice snose i hrvatske vlasti Herceg-Bosne, koje nisu kvalitetno organizirale obranu Grabovice; nju je branilo tek nekoliko slabo naoružanih mještana.15

Ratni zločin protiv zarobljenih vojnika počinjen je 19./20. rujna 1993. godine. Petnaestorici pripadnika Armije BiH predalo se osam vojnika HVO-a kod brane Salakovac. Nakon predaje su bili maltretirani, nanesene su im tjelesne povrede, mučeni su a neki i ubijeni. Među pripadnicima Armije BiH bio je i Bećir Omanović. Uhićenici su prebačeni kamionom u Mostar, svezanih ruku, ali je jedan od njih (J.P.) uspio pobjeći. Zbog toga su pripadnici Armije preostalih sedam uhićenika HVO-a tukli puškama, drvenim kolcima, rukama i nogama.

Na putu za Mostar u kamionu je jedan pripadnik Armije BiH uhićeniku J.K. nožem odrezao polovicu desnog uha. U Mostaru su bili smješteni u podrumu kuće u kojoj su boravili vojnici Armije BiH iz Vrapčića. Ti vojnici Armije BiH nemilosrdno su batinali dovedene vojnike HVO-a, tukli ih po svim dijelovima tijela drvenim letvama, gumenim palicama, nogama i rukama. Najbolniji su bili udarci po glavi malim drvenim stolcem (tronožac). Od tih udaraca u nesvijest je pao Pero Kosir iz sela Uzarića i više se nije budio iz kome. Počeo je povraćati krv, a oko 12 sati 20. rujna 1993. je umro. Kada su ga ostali uhićenici nosili da ga pokopaju, jedan pripadnik Armije BiH ispucao je u njega rafal iz automatske puške.

Uhićenici su tada bili zatvorenici u kući Drage Hrkača, u koju su navraćale razne skupine pripadnika Armije BiH i svi su se iživljavali nad njima. Na čelu uhićenog Dragana Lasića jedan pripadnik Armije BiH nožem je urezao slova "MAX". Poslije toga su dva pripadnika Armije BiH iznijela Dragana Lasića iz kuće i ubili ga.

Rodoč

U predjelu Mostara zvanom Rodoč izvršen je ratni zločin nad hrvatskim civilima 20. rujna 1993. godine. Toga dana Armija BiH je u 5,20 sati napala južni dio Mostra koji je kontrolirao HVO. Napadnut je Rodoč s naseljima Stotine i Kolonija. Prema podacima Centra za ljudska prava iz Međugorja, prema svjedočenjima očevidaca i dokumentima pogrebnog poduzeća "Komos" iz Mostara, smrtno je stradalo šestoro civila; Pero Grubišić (1930.) ubijen je u svojoj kući metkom snajperista s brda zvanog Višnjica oko osam sati; Biserka Miletić (1941.) ranjena je u nogu snajperom s Višnjice oko devet sati, ostala je ležati na ulici stotinjak metara od svoje kuće prema Koloniji. Kada ju je njeni sin, pripadnik HVO-a, pokušao izvući iz dometa muslimansko-bošnjačkih snajpera, snajperist ga je ranio u trbuh, a majku mu ubio; Ivu Koštru (1926.), ubili su isti snajperisti; Toni Božić (1968.), duševni bolesnik, pronađen je mrtav između zgrada u naselju Kolonija koje su u tom napadu bile privremeno zauzele snage Armije BiH, a ubijen je rafalom iz neposredne blizine: Huso Isić, Musliman-Bošnjak star oko 65 godina, bio je težak bolesnik, pronađen je mrtav u svome stanu u zgradi koju su bile privremeno zauzele snage Armije BiH, a ubijen je rafalom iz neposredne blizine: Tomislav Jovanović (1926.) poginuo je od granate pred svojom kućom u Podhumu.

U tim borbama Armija BiH je privremeno zauzela dio naselja Kolonija i odvela sa sobom četiri osobe o čijoj se sudbini više ništa ne zna. Odvedeni su: Ramo Crnomerović (1964.), zvan Čazim, ranjenik, invalid, pripadnik HVO-a, sestrić i usvojenik ubijenog Huse Isića (svjedoci misle da su ga vojnici Armije BiH ubili te da je njegovo tijelo ispod Mosta Hasana Brkića, a tome mjestu je nemoguć prilaz); Zlatko Isić (1956.), Musliman-Bošnjak, sin Huse Isića; Denisa Pača (1972.), kći Samije Pača, Muslimanka-Bošnjakinja, i Denis Pača (1975.), Samijin sin.

Šest vojnih policajaca Armije BiH 21. rujna 1993. iz Osnovne škole u Bijelom Polju, koja je također bila logor, a njegov upravitelj neki Ćurić, odveli su pet uhićenih pripadnika HVO-a. Na putu do Mostara strahovito su ih mučili, tukli su ih raznim predmetima, od siline udraca onesvijestio se uhićenik Miro Lasić, koji je od posljedica udaraca kasnije i umro. U Mostaru, u zatvoru "4. osnovna škola", udarani su zatočenici kundacima, neki buzdovanom, metalnim šipkama. Od siline udaraca mnogi su iznemogli padali na pod. Kad su četvorica uhićenika doslovno puzeći od iznemoglosti i bolova dopuzali u jednu podrumsku prostoriju, u njoj su zatekli ljude zarasle u bradu, koji su im rekli: "Mi smo Hrvati koje su Muslimani-Bošnjaci zatvorili u ovaj logor. Među nama ima civila i vojnika, nas je ovdje oko 60".

Muslimansko-bošnjački logor "4. osnovna škola" u Titovoj ulici u Mostaru bio je poznat po neprestanom mučenju zatočenih Hrvata, civila i vojnika HVO-a. Zatočenici su bili smješteni u dvije povezane prostorije, a svaka je imala po jedan otvor za zrak. Spavali su na spužvama i drvenim paletama koje su im donijeli članovi ICRC (Međunarodni crveni križ). Prvi upravnik zatvora bio je Mirsad Ćupina. Za njegove uprave u logoru zatvorenici su najviše mučeni. Od listopada 1993. novi upravnik logora bio je Mirsad Vražalica, koji je prije rata radio kao vozač velikih kamiona u mostarskoj "Špediciji", a zamjenik mu je bio Hasan Memić, koji je prije rata radio u tvornici "Soko". U siječnju 1994. poginuo je Vražalić, a na njegovo mjesto je postavljen Memić. Zatočenici su dobivali dva puta dnevno hranu, u 99 posto slučajeva to je bila riža, a u jedan posto grah i to u vrlo malim količinama. Bilo im je dopušteno ići na zahod samo ujutro i navečer, a preko dana su se morali snalaziti pa je zbog toga logor smrdio po fekalijama. Vodu su pili izravno iz Rijeke Neretve, koja nije bila pročišćavana. Preko dana su vodeni na prisilni rad da kopaju rovove, utvrđuju bunkere, izvlače ranjenike. Kako se sve to odvijalo na bojišnici, 20 uhićenika je poginulo, a preko 60 posto ih je ranjeno. Neki su pet mjeseci morali prisilno davati krv. Neki zatočenici su uspjeli pobjeći, a najveći dio je razmijenjen u veljači 1994. godine.

U ovoj prijavi su dijelovi iz knjige „Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1991.-1995. godine", Ivica Mlivončić, u kojoj su detaljno opisana stradanja civila i žrtava koje su prošli 331 koncentracionai logor. Također su opisana stratišta hrvatskih civila počinjena od strane Armije BiH.

 

 

KAZNENU PRIJAVU PODNOSI:

NEVLADINA ORGANIZACIJA

CROATIA LIBERTAS

U prilogu „Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1991.-1995. godine", I.Mlivončić

Dokument 1: Popis svih mjesta stradanja hrvatskih civila u BiH 1991-1995

Dopis ICTY: Popis osumnjičenih osoba za ratne zločine

Prilog Centra za istraživanje i dokumentaciju

Iskaz svjedoka za slučaj „Bojadžić Nihad, Edhem Žilić Edo i Hodžić Nedžad"

Prilog Hrvatske udruge logoraša Domovinskoga rata - 19 dokumenata

Prilog Tod Cleavera (ICTY) - Kronologija - pregled ratnih zbivanja

 
 

 

Mostar, 28. travnja 2011.                                        Leo Pločkinić, predsjednik

 

Komentari  

 
+2 #2 Bugojnokiller 2012-04-26 00:03
Hhehehe, pa ovi dodavali po spiskovima koga su god lično poznavali i za koga su god čuli. Pa imate vise na ovom spisku navodnih zločinaca, nego li ovih izmišljenih žrtava. Prema tome, hajd kad izmišljate bar malo razmislite, pa da na svakog pomenutog Bošnjaka dođe barem jedna hrvatska žrtva. Znači, pametnije lažite kad vam je već do toga:D
Citat
 
 
+3 #1 OSVETNIK 2011-07-22 08:38
SMEĆE OSTAJE SMEĆE, SVA ZLODJELA ĆE SE NAMIRITI OD VAŠIH NASLJEDNIKA -KAD,TAD I NEMA ZABORAVA BOGOM VAM SE KUNEM ZA SVE ONO ŠTO STE ZAJEDNO SA SRBIMA ČONILI VRATIĆE SE SA VELIKOM KAMATOM,USTAŠKI GOVNARI,GADOVI, IDIOTI, PAS VAM KREPALU MATER,ISTJERALI STE MERHAMETLUK IZ BOŠNJAKA ZAUVJEK-SLIJEDI OSVETA-KAD TAD.
Citat
 

Dodaj komentar

Vaši komentari veoma su važni jer želimo izgraditi zajednicu u kojoj ćete pridonijeti komunikaciji i izgradnji međusobnog razumijevanja. Nećemo tolerirati uvredljive, neprimjerene, bezobrazne, prijeteće ili na drugi način neprimjerene komentare pod krinkom slobode izražavanja. Također nećemo tolerirati govor mržnje, rasno ni političko vrijeđanje te vrijeđanje na drugima osnovama. Kad budemo smatrali potrebnim, uklonit ćemo takve komentare.

Sigurnosni kod
Osvježi

> LOGIN

> ONLINE

Trenutno aktivnih Gostiju: 113